33 godine od najveće katastrofe
Ukrajina će danas obilježiti 33. godišnjicu nesreće u Černobilu, najveće nuklearne katastrofe u povijesti čovječanstva, koja se dogodila na današnji dan.
Reaktor broj 4 nuklearne elektrane Černobil na sjeveru Ukrajine eksplodirao je tijekom sigurnosne provjere nešto prije pola dva ujutro 26. travnja 1986. Idućih deset zastrašujućih dana gorjelo je nuklearno gorivo, raspršujući oblake otrovne radijacije diljem kontinenta. Posebno su teško bile zahvaćene Ukrajina i susjedne Rusija i Bjelorusija.
I dok su se na mjestu nesreće počeli razabirati razmjeri užasa, sovjetske vlasti javno su šutjele u skladu s tradicijom da se ne govori o nesrećama koje bi mogle okaljati ugled sovjetske supersile u doba Hladnog rata.
Tek su idućeg popodneva evakuirali 48 tisuća žitelja Pripjata, grada izgrađenog za zaposlenike nuklearke i njihove obitelji tri kilometra od elektrane.
Svjetsku su javnost uzbunili Šveđani 28. travnja detektiravši neobjašnjiv porast radijacije iznad svoje zemlje. Tek kad se saznalo za nesreću, Sovjeti su premjestili 116.000 ljudi iz zone 30 kilometara oko nuklearke. U idućim godinama ista će sudbina zadesiti još 230.000 stanovnika.
Ali pet milijuna Ukrajinaca, Rusa i Bjelorusa još živi u području s povišenom radijacijom.
Oko 600.000 ljudi, koje će poslije nazvati “likvidatorima”, a uglavnom su to bili vojnici, policajci, vatrogasci i državni zaposlenici, poslani su po naredbi Moskve da pomognu u gašenju požara, postavljanju prvog betonskog sarkofaga iznad uništenog reaktora te u sanaciji terena.
Broj ljudi koji su umrli u danima i godinama nakon nesreće nije poznat. UN je 2005. objavio kontroverzno izvješće o 4000 mrtvih od posljedica radijacije u Ukrajini, Rusiji i Bjelorusiji. Godinu poslije Greenpeace je objavio svoje izvješće u kojem je broj smrti od posljedica kontaminacije procijenio na zastrašujućih 100 tisuća.
Nakon nesreće četvrtog, preostala tri reaktora u Černobilu nastavila su raditi. Posljednji je ugašen 2000. pod pritiskom Zapada.
Trideset kilometara oko elektrane u Černobilu uspostavljena je tzv. zona isključenja. Na području veličine Luksemburga gotovo da nema stanovnika, ali itekako ima života.
“Kada su ljudi otišli, priroda se vratila”, kaže biolog Denis Višnevskij.
Razina radijacije u napuštenoj zoni do 35 puta je veća nego, primjerice, u Sjedinjenim Državama pa se mnogi pitaju kako je tamo bilo kakav oblik života moguć.
“Radijacije će biti još tisuću godina i uvijek će imati negativan utjecaj, ali izgleda da je taj utjecaj manji od ljudske intervencije”, objašnjava Višnevskij.
Lokalna Crvena šuma, 10 četvornih kilometara borovine, brzo je odumrla zbog tla natopljenog radijacijom, a s njom su nestali glodavci, ptice i insekti. U zoni koju čuva vojska kako bi bivše mještane koji čeznu za svojim domom, znatiželjnike i turiste držala podalje od opasnosti, nema, naravno, niti domaćih životinja.
Vegetacija se, međutim, s godinama sama obnovila, a u zonu se vratile neke autohtone vrste koje su ondje obitavale prije katastrofe poput vukova, divljih konja i jelena.
Marina Škvirija, znanstvenica s ukrajinskog zoološkog instituta, upozorava da se zona isključenja ne može idealizirati i smatrati prirodnim rezervatom jer bioraznolikost nije ni približna područjima bez radijacije.
“Zona jest jedinstvena… ali nije raj za životinje”, rekla je.
Višnevskij smatra da će bioraznolikost procvjetati s vremenom, kada se šuma dodatno proširi na ispražnjena polja. “Ovo je golema razlika, Černobil neposredno nakon katastrofe i Černobil 30 godina poslije. Ove životinje su vjerojatno jedina dobra stvar proizašla iz te strašne katastrofe”.
