8. travnja: Dan Hrvatskog vijeća obrane
Potrebu za samoorganiziranjem i osnivanjem vlastitih obrambenih snaga Hrvati u Bosni i Hercegovini prepoznali su već kroz 1991. godinu kada je JNA započela svoju agresiju na Hrvatsku, a posebno nakon napada JNA na hrvatska sela u BiH. Prvo je napadnuto hrvatsko selo Uništa u blizini Knina (10. svibnja 1991.), a zatim Ravno i okolna hrvatska sela u BiH u blizini Dubrovnika. Iako su napadana i uništavana naselja koja su bila pod suverenitetom BiH (a i Republika Hrvatska je napadana s teritorije BiH), vlasti u Sarajevu nisu ništa poduzimale u cilju sprječavanja agresije. Štoviše, predsjedavajući predsjedništva BiH Alija Izetbegović, tvrdio je da rata neće biti, te je u sredstvima javnoga priopćavanja nakon svih tih događanja više puta obznanio da “to nije naš rat”, te da “s JNA nismo imali problema, a nadamo se da nećemo ni imati”. Hrvati su bili primorani na samoorganiziranje kroz Hrvatsku zajednicu Herceg Bosnu (poslije Hrvatsku Republiku Herceg Bosnu) i njezine oružane snage: Hrvatsko vijeće obrane (HVO). Prve pripreme su ilegalne, kroz općinske krizne stožere, naoružavanje, formiranje i obuku prvih postrojbi. Prve postrojbe HVO-a su u stvari bile seoske i ulične straže, koje su uključivale i Muslimane pa i Srbe, iz kojih su zatim vojno sposobnije osobe prešle u postrojbe HVO-a.
Hrvatsko vijeće obrane formira se 8. travnja 1992. godine, kao vrhovno tijelo obrane hrvatskoga naroda i drugih naroda u BiH od bilo kojega agresora. HVO službena je oružana snaga Hrvatske Republike Herceg Bosne i glavna oružana snaga hrvatskoga naroda u BiH za vrijeme obrambenoga Domovinskog rata. Prvenstvena zadaća HVO-a bila je obraniti i očuvati slobodu i opstojnost hrvatskoga naroda, ali i sačuvati BiH kao domovinu Hrvata, koji su konstitutivan, jednakopravan i suveren narod u BiH. Na početku, glavna karakteristika postrojbi HVO-a je bila ustrojenost po općinama, te nepokretljivost s naglaskom na defenzivno djelovanje. Pokretne i profesionalne postrojbe se formiraju naknadno u ograničenom broju, a tek kasnije je došlo do veće reorganizacije HVO-a, kao i do stvaranja profesionalnih postrojbi a zatim i gardijskih brigada. Administrativno, HVO je svoje postrojbe rasporedio kroz četiri operativne zone (OZ): OZ Sjevero-zapadna Hercegovi sa sjedištem u Tomislavgradu, OZ Jugo- istočna Hercegovina sa Sjedištem u Mostaru, OZ Srednja Bosna sa Sjedištem u Vitezu, te OZ Posavina sa Sjedištem u Orašju. Naknadno se operativne zone preustrojavaju u zborna područja (ZP Tomislavgrad, ZP Mostar, ZP Vitez i ZP Orašje) koja su u svom sastavu imala pristožerne postrojbe, gardijske brigade i općinske brigade HVO-a koje su transformirane u domobranske pukovnije. Glavni stožer (GS) HVO-a nalazio se u Grudama, a zatim u Posušju.
HVO je nakon Daytonskoga mirovnog sporazuma definiran kao hrvatska komponenta Vojske Federacije BiH, a nakon reforme obrane 2005. godine i formiranja Oružanih snaga BiH, transformiran je u Prvu pješačka (gardijsku) pukovniju, jednu od tri pukovnije u okviru Oružanih snaga BiH.
