Aresovi sinovi na odmoru u Bosni
Helenski bog rata, Ares, ne mogavši odoljeti Afroditinoj ljepoti te postavši njen ljubavnik, neko je vrijeme vješto skrivao svoju vezu s njom. No, Helios ih je vidio, jer je njihov čuvar Alektrion zaspao čuvajući ih. Dojavi to Hefestu, Afroditinom muzu, koji pak pozva bogove i bozice da dodju vidjeti osramoceni par. Božice odbiše poradi sramote, a bogovi odjuriše ponajviše zbog Afroditine ljepote. Bog Hermes, zadivljen njenom ljepotom, poželi na glas biti na Aresovom mjestu. Osramoćeni Hefest vrati Afroditu njenom ocu, a Tračanin Ares pobježe u domovinu. Alektrion bi za kaznu pretvoren u pijevča da svaki dan glasno najavljuje Heliosov dolazak. Ljubav, na srežu, nema granica pa je Artemida ipak rodila četiri sina Aresu, Dimosa, Fobosa, Erosa i Anterosa te kćer Harmoniju.
Da je to bezvremenska priča, dokazuje stoljećima bosanska zbilja. Mojima pa meni, tvojima pa tebi, našima pa nama i anamo njima (nikom ne rekavši!). Strah od rata je valuta kojom se danas u Bosni plaća ponajviše. Burzovna izvjesža kazuju kako vrijednost svakodnevno raste. Na nesreću svima kojima je ova zemlja na duši. I u srcu. No takvi su obično nijemi, sitni, jadni u očima glasnih i rado vđenih, poznatih i uglednih. Onih koji donose obilje koristi, najprije sebi i svojima, pa nešto sitno, ali bitno, svojima od svojih. I tu je kraj obilja. Daleko dolje, na dnu, vojska malenih i slabih, bezbroj nijemih, sitnih, jadnih… Iako na plećima drze ploču na kojoj počiva svijet, ništa im ne pripada osim tereta.
Ne razumiju baš mnogo od onog što im se govori, jer riječi umnih i pametnih nisu prevedene na njihov jezik. Kad bismo ih pitali znaju li modne talijanske kuće u kojima se odijevaju Aresovi sinovi, skoro nitko ne bi znao reći. Niti mađarsog majstora koji izrađuje obuću. Vina i delicije koje krase raskošne trpeze svake njihove proslave… Ta odkud bi znali, kad je Olimp tako visoko, a bogovima je ionako sve dano?!
Mi ljudi posjedujemo neutaživu glad za božanstvom pa kad već ne možemo sami, olako odobravamo da netko drugi bude umjesto nas, dok u tajnom kutku svijesti računamo na to da će naše odobravanje tuđeg uspinjanja na Olimp stvoriti trajnu vezu izmedju novoizabranih besmrtnika i ostatka smrtnika. Tako obično biva kad vjerujemo u priče.
Stvarnost je nešto drugačija, surovija, zamršenija… Ako je Afrodita vlast, doista je lijepa. Ta tko ne bi poželio imati ju? Razumijemo Hermesa koji bi rado bio na Aresovom mjestu. Nekima bi bilo dovoljno da ih pogleda, nekima da im mahne, nekima pak nedovoljno čak i kad bi im rodila četrdeset sinova (osim Ali-babi) i ni jednu Harmoniju, osim zatvorenu u kavez i puštenu po potrebi da večera u sobi, uredi odjeću za balove, obriše podove i sređuje poslovne knjige… inače je Pepeljuga pravna nasljednica Harmonije kroz povijest, s tim da se neke zadaće ukidaju,a naglašavaju kućne radinosti.
Anteros, gospodar uzvraćene ljubavi i osvetnik neuzvraćene, danas ima toliko posla da bi mu Sudnji dan itekako dobro došao. Bar u Bosni. Zacijelo mora biti i nenaspavan, jer radi u tajnosti noci, zorom prenoseći vijesti, prije nego li Alektrion objavi svima dolazak Heliosa. Jadničak. Od slatkog gospodara do neispavanog teklića – kakav pad!
Vjerni materin pratilac, Eros, djetinjasti i razigrani gospodar nemira i ljubavne čeznje, podijelio je već poodavno ugovore privatnim tvrtkama koje proizvode lukove i strijele. Budući da se svakim pogotkom u nečije srce te iste strijele ne daju više iscupati, jer bi u protivnom pogođeni mogao umrijeti od čeznje za čeznjom.
A onda Fobos i Dimos. Strah i užas. Dva odvratna stvorenja koja nikako da odu sa ovoga svijeta. Iz ovih krajeva. Kao da je malo bilo pustoši koju ostavljaju već toliko dugo. Zacijelo su na odmoru u ovoj zemlji i rade samo po potrebi. Plaćali smo stoljećima danak u krvi, davali sve što smo imali, ponovno gradili, rađali pa opet davali – uzalud! A kad bi Dimos i otišao negdje, Fobos bi nas neprestano podsjećao da bi se mogao vratiti. Zato ih Ares uvijek ima uz sebe. Znamo to dobro.. predobro.
Ne možemo se obraniti nikako, jer smo smrtnici, a oni su bogovi. Ne možemo pozvati ni šapnuti Hermesu s kim ljubuje Afrodita, niti će drugi bogovi pohrliti k nama na naš povik. Neće. Uzalud se nadamo da će nam netko drugi otjerati neželjena boštva. Božice će od stida ostati po strani.
Uskoro će Olimp otvoriti vrata i tražiti od nas potvrdu za svoje božanstvo. Budimo ushićeni da nam se obraćaju, radosni što možemo opet dati dukat za pepeo, umišljeni da nešto značimo, da nas vide, čuju, misle na nas. Dašta su. Bogovi su besmrtni i vječni, a ostalo je prolaznost. Veselimo se dakle prolaznosti svijeta, jer nećemo trpjeti zauvijek – samo dok živimo!
Fra P. Lašvanin
