Bakirova matematika
Bakir Izetbegović, bošnjački matematički genij, izjavio je ovih dana na jednom iftarskom druženju sa stranačkim istomišljenicima kako SNSD i HDZ nemaju pravo reducirati 60 posto “probosanskih snaga” na jednu trećinu vlasti. (S ovih 60 posto Izetbegović misli na rezultate posljednjeg popisa stanovništva, pribrojivši Bošnjacima dvojicu Komšića i Sašu Magazinovića, pa onda 51 ili 52 posto lakonski zaokružio na 60.)
Piše: Josip Mlakić / Bljesak.info
U svoju jednadžbu Izetbegović je zaboravio uvrstiti realno stanje stvari na terenu, što njegovu matematiku svodi na glupavo zbrajanje baba i žaba, namijenjeno isključivo stranačkoj bazi, na ono što ona želi čuti. Izetbegović zapravo anestezira vlastito biračko tijelo pričajući im bajke u koje više ne vjeruju ni mala djeca. Kao ni u njegovu zelenu “građansku BiH”.
Vlažni san
A da ne spominjemo činjenicu kako u Bosni i Hercegovini 60 posto, bez obzira na kojem njenom dijelu, uvijek i isključivo znači sto posto. Otprilike kao u ratu. Samo jedan glas više, osim u onim sredinama uređenim po posebnim pravilima, poput Mostara ili Gornjeg Vakufa – Uskoplja, često čini prevagu koja nekom bizarnom alkemijom pretvara pedeset posto plus jedan glas u apsolutnih 100 posto. To je zapravo osnovna postavka “alkemije” na čijim se principima zasniva bošnjački vlažni san o “građanskoj BiH”, u kojoj su kolektivna prava drugih tek mrtvo slovo na papiru, ili su reducirana na ono što im Izetbegović “velikodušno” ponudi.
Odmah u startu, u Daytonu, “probosanske snage” su svedene na 51 posto teritorija, a realno otprilike na jednu trećinu. Takvo je stanje stvari na terenu, bez obzira na Izetbegovićeve megalomanske ambicije i njegovu “matematiku”, gdje do podne jedan plus jedan mogu biti dva, a od podne tri ili četiri. I bit će tako, barem dotle dok Izetbegović i njegovi ne organiziraju iftarska druženja u skupštini općine Posušje ili u onoj u Laktašima.
Istom prilikom, Izetbegović je izjavio: “Mi (Bošnjaci, op.a.) ne možemo pobijediti drugačije nego dobrom. Uvijek i nanovo svima pružiti ruku. Nema nam drugog puta. Bošnjaci će uvijek nanovo svima pružiti ruku.” Kao primjer otvorenosti Bošnjaka prema drugima, uzeo je primjer Vareša, općine u kojoj je u utrci za gradonačelnika pobijedio kandidat HDZ-a Zdravko Marošević. Ovaj primjer, na žalost, ne govori ništa o “otvorenosti Bošnjaka”, već prije svega razotkriva katastrofalnu kadrovsku politiku Izetbegovićeve stranke na lokalnoj razini.
Erdoganovski bik
Na što je Izetbegović mislio pod ovim “pružanjem ruke”, nikome nije jasno. Kome je on to od vlaha ikada pružio ruku, ako ne računamo dvojicu Komšića koji se sjete da su vlasi samo onda kada im to ide u prilog? Tim više što ova izjava dolazi otprilike tjedan dana nakon one njegove izjave koja je podigla prašinu u medijima, na koju je čak nevoljko reagiralo i američko veleposlanstvo u Sarajevu, što je neka vrsta presedana, jer se dosada nisu osvrtali niti na otvorene Izetbegovićeve ratnohuškačke izjave, a niti na negiranje i relativizaciju zločina koje je počinila Armija BiH. Da podsjetim:
“Vezivno tkivo Bosne i Hercegovine su Bošnjaci. Da nema Bošnjaka, ne znam do kad bi Bosna potrajala, a vezivno tkivo unutar Bošnjaka je vjera. Da nema vjere, mi bi polako izgubili identitet i rasuli se. Ako bi se mi rasuli, rasula bi se i zemlja. Izgubili bi ono što su naši preci radili, što su držali hiljadu godina. Dakle mi jesmo vjernici i nas je vjera spasila. I dokle god su pune džamije mladih ljudi i dokle god stotine hiljada ljudi posti dobrovoljno, noću se dižu, dakle, ja nisam zabrinut za ovu zemlju.”
Dakle, Izetbegović bi do podne poistovjećivao Bosnu i Hercegovinu s džamijom, odnosno pravio islamsku državu, jer se ova izjava ne može nikako drugačije protumačiti, a od podne pružao vlasima ruku, kao da su te dvije krajnosti kompatibilne. To što on u sličnim stvarima, ako nakratko zanemarimo da se radi o predizbornim tlapnjama, ne vidi ništa sporno, samo govori u prilog tome da se radi o političkom lakrdijašu, o bosanskoj žabici koja u ogledalu umjesto vlastitog lika uvijek vidi rasnog erdoganovskog bika. Problem nastaje onda kada druge treba uvjeriti u lažnu sliku vlastite veličine. Otuda slične izjave.
O kakvoj je demokraciji ovdje riječ? O demokraciji koja je samo izlika za nerealne ambicije “probosanskih snaga” preko koje bi oni onda išli u realizaciju bošnjačkih političkih mitova, a zatim je dokinuli? Slično kao u Erdoganovoj Turskoj? “Demokracija je samo vlak u koji treba uskočiti dok ne stignemo do cilja. Džamije su naše vojarne, minareti naši bajuneti, kupole naši šljemovi, a vjernici naša vojska”, izjavio je 1997. godine tadašnji gradonačelnik Istambula Tayyip Erdogan, zbog čega je osuđen na deset mjeseci zatvora.
Zidanje kula u zraku
Erdogan, za razliku od Izetbegovića, nije budala, već ambiciozni i pragmatični političar koji je religiju iskoristio kao ideološku podlogu za svoj politički uspon. On je svoj tada proklamirani politički cilj petnaestak godina kasnije u potpunosti ostvario. Od jedne uljuđene, sekularne države stvorio je autokraciju u kojoj vlada neograničeno poput sultana. S tim da nikako Tursku ne možemo nazvati islamskom državom, već autokracijom u kojoj religijske vođe jedu Erdoganu iz ruke. Probajte zamisliti Izetbegovića u sličnoj situaciji.
Nakon izlaska iz zatvora, Erdogan je 2001. godine osnovao Stranku pravde i razvoja koja je već godinu dana nakon osnutka postala vodeća politička snaga u zemlji. Na općim izborima održanim 2002. godine, Erdoganova stranka osvojila je 34 posto glasova i gotovo dvije trećine zastupnika u Skupštini, na osnovu čega je formirala jednostranačku vladu, prvu takvu nakon 1987. godine, koja je vodila proeuropsku politiku, pri čemu je imala potporu njemačke crveno-zelene vlade koju je vodio Gerhard Schröder. Iz demokracija kao vlaka u koji treba uskočiti dok ne stignemo do cilja, Erdogan je “iskočio” desetak godina kasnije, postigavši svoj maksimalistički politički cilj, odbacivši demokraciju kao staru, iznošenu majicu, o čemu Bakir Izetbegović može samo šupljačiti po stranačkim iftarskim sijelima.
Za ovakvo nešto potrebna je ogromna pamet i dugoročno strateško planiranje, kao što je to bio slučaj s Erdoganom. Međutim, Izetbegoviću ne bi pomoglo ni to, jer se radi o potkapacitiranom političaru čiji je potencijal obrnuto proporcionalan njegovim bolesnim ambicijama. Čak ako nakratko i zanemarimo to da nešto slično nije moguće u Bosni i Hercegovini, pogotovo onoj dejtonskoj. Takvo nešto je moguće isključivo u Turskoj ili u nekim drugim jednonacionalnim “građanskim tvorevinama”, poput Republike Srpske, gdje je Milorad Dodik napravio nešto slično kao Erdogan u Turskoj, pretvorivši demokraciju u “nužno zlo”.
U svojoj “Islamskoj deklaraciji” Alija Izetbegović je izrijekom naveo kako je islamska država moguća samo u zemljama u kojima su muslimani većina. Izetbegovićevih 60, odnosno 100 posto, raspoređenih uglavnom na četvrtinu teritorija Bosne i Hercegovine, dovoljni su samo za zidanje kula u zraku. Ili na fildžan-državicu smještenu na teritoriju na kojemu Bošnjaci danas čine značajnu većinu stanovništva. A to više nije problem Hrvata i Srba, već onih Bošnjaka koji bi između Saudijske Arabije i Europske unije, uvijek izabrali ovu drugu. A takvih je, čini mi se, sudeći po reakcijama na spomenutu Izetbegovićevu izjavu, iz dana u dan sve manje, dok se pri tome zaboravlja jedna vrlo važna činjenica: 100 posto u Federaciji BiH neminovno vodi prema 0 posto BiH.
