Živjeti u Uskoplju

Književna biografija Tomislava Šarića jedna je od onih neobičnih priča čije konture kao da je iscrtavao neki od sudbinskih pisaca dvadesetog stoljeća, poput Borgesa. Uvjeren sam kako i najboljim poznavateljima hrvatske suvremene lirike malo ili nimalo znači ime Tomislava Šarića, pjesnika rođenog 1967. godine u Uskoplju. Riječ je o svojevrsnom paradoksu.

Piše: Josip Mlakić / Bljesak.info

Malo je pjesnika ušlo na tako suveren način u svijet književnosti kao što je to slučaj sa Šarićem. Godine 1992., Šarić je dobio prestižnu Goranovu nagradu za mlade pjesnike za svoju zbirku “Rekonstrukcija događaja”. Za svoju drugu i, za sada (?), posljednju objavljenu zbirku “Živjeti u Uskoplju” iz 1996. godine dobio je Hrvatsku književnu nagradu grada Karlovca Zdravko Pucak, namijenjenu pjesnicima mlađim od 27 godina. (Predsjednik žirija koji je Šariću dodijelio ovu nagradu bio je veliki hrvatski pjesnik Slavko Mihalić.)

Na početku, par Šarićevih stihova iz zbirke “Živjeti u Uskoplju”, da bi barem donekle stekli uvid u Šarićevo pjesništvo.

Sumnja ili strah:

kula od karata ostaje uvijek i samo

kula od karata,

pa makar bila napravljena i od samih kečeva.

Pa makar karte bile i obilježene.

Riječ je o stihovima iz pjesme “Lektira (Fric K.-a gleda u mjesec)”

Tomislav Šarić se u ljeto 1992. godine, tjedan dana nakon što je diplomirao i par mjeseci nakon što je dobio Goranovu nagradu, vratio u rodni grad u kojem je u međuvremenu počeo rat, i ostao u njemu cijeli period rata, nakon čega se vratio u Zagreb, gdje i danas živi. Nedavno sam ga susreo nakon više od dvadeset i pet godina, nakon čega mi je poslao obje svoje zbirke. Njegovu debitantsku zbirku “Rekonstrukcija događaja” ranije nisam čitao. Odbor Goranove nagrade za ovu je zbirku ustvrdio kako “gotovo ni po čemu ne odaje autora bez iskustva”. Ono što je u prozi izuzetak, u poeziji je neka vrsta pravila, da pjesnici u relativno ranoj dobi objave zrele radove koji odolijevaju teretu vremena, što je slučaj i s ovom Šarićevom zbirkom.

Riječ je o sjajnoj i nepretencioznoj knjizi iz koje ću, kao ilustraciju, prenijeti pjesmu “Handke”, koja je po mojemu mišljenju antologijska:

Netko se podbočio rukama

i šutke gledao u radio.

Netko se povukao u sebe.

Netko je stiskao nečiju ruku.

Netko je za nekim nešto vikao.

Netko je nekoga pozvao u stranu.

Na zvuk novčića

koji je nekome ispao iz džepa

svi su se okrenuli.

Netko je čitao Handkea.

Zbirku “Živjeti u Uskoplju” svojevremeno sam, odmah nakon objavljivanja, pročitao, međutim nisam imao svoj primjerak, zbog čega nikada nisam pisao o njoj. Ostala mi je u sjećanju kao snažna i autentična antiratna zbirka. Nakon što sam dobio svoj primjerak, živo me je interesiralo kako ova zbirka funkcionira gotovo trideset godina nakon rata. Mnogo bolje, rekao bih, nego onda kada sam je prvi puta pročitao, što me je poprilično iznenadilo, što na svoj način govori o kvaliteti same zbirke, koja po mojemu mišljenju spada u same vrhunce ratne poezije napisane na ovim prostorima.

Kad ljudi govore o ratu uvijek lažu.

Zašto bi o miru govorili drugačije?,

stihovi su iz jedne od Šarićevih pjesama, koji na svoj način govore o ovoj temi, o kojoj su dosada ispisane stotine i stotine stranica. Ono što posebno fascinira je činjenica kako su neke od pjesama iz zbirke nastajale još u ratu, a da danas djeluju kao da su napisane hladne glave i s nužnim odmakom. U tom smislu navest ću neke stihove iz pjesme “Lice mjesta”:

…

Polja marihuane zasijana

tik uz crtu razgraničenja

dozrijevaju na mjesečini.

U dva sata sna vojnici sanjaju Coodera.

Pred zoru će ih zasvrbjeti geleri

koji još uvijek šetaju njihovim podlakticama.

Prigušena svjetlost džepne svjetiljke

obasjava raspored minskih polja.

Netko na motoroli svira “El condor pasa”.

Zvuči kao znak nakon kojeg će otpočeti napadi.

U daljini se čuje paljenje agregata.

Neka žena rađa među ranjenicima.

Svatko od njih u sebi suspreže vrisak.

Grad još dugo osjeća potmule trudove.

(…)

Sve je postalo bezoblična mrlja koja se širi

poput rijetkih stanovnika u gradu

kojemu je rat oslijepio ulice.

Koji će se još godinama sklanjati u tanki hlad

ruševina. I sve teže pronalaziti sugovornika

s kojim će imati o čemu šutjeti.

(…)

Nema više onog zanosa:

Čija je rečenica boriti se vrijedi

samo za ono što je uništeno.

Po gotovo sakralnoj atmosferi i odsustvu bilo kakve mržnje i revanšizma, što je samo po sebi književno inventivno, Tomislav Šarić pomalo podsjeća na rani prototip Almina Kaplana čiji je otac završio u logorima HVO-a. Otac Tomislava Šarića imao je sličnu sudbinu: zarobljen je kao civil i odveden u provizorni logor Armije BiH, gdje je proveo više od šest mjeseci, pretrpjevši silna poniženja i torture kao otac predsjednika Ratnog predsjedništva Uskoplja, Tomislavova brata koji je nedavno preminuo.

Prošlo je šest mjeseci otkako o ocu nismo ništa čuli. Za sve to vrijeme majka, za koju sam vjerovao da ona treba biti ta koja će zadnja sve saznati, šutjela je.

(…)

A kada bih, noseći kakav glas o ocu nepažljivo ušao i grubo prekinuo njen čudni razgovor, ona bi samo zašutjela i blago k zemlji spuštala svoje suhe oči.

U njima se ocu gubio svaki trag.

Tomislav Šarić je nakon meteorskog stupanja na književnu scenu naprosto zašutio, što je meni svih ovih godina bila prava enigma, da jedan pisac takvog talenta prekine književnu karijeru prije nego što je praktički i započela. Kao da je sa svojom zbirkom “Živjeti u Uskoplju” opisao svu ružnoću ovog svijeta, fatalno i nepopravljivo kontaminiranog bodlerovskim “cvjetovima zla” i više nije osjećao nikakvu potrebu da piše? Što pomalo podsjeća na poznatu rečenicu njemačkog sociologa i filozofa Theodora Adorna, kako je poezija poslije Auschwitza nemoguća. A u našem malom, klaustrofobičnom ratnom svijetu, period rata svima nam se urezao u sjećanje kao preživljena i dovršena apokalipsa.

Šarić je i generacijski pjesnik, i to pjesnik one unesrećene generacije dvadesetogodišnjaka kojima je rat prekinuo život, fatalno ga usmjerivši u jednom potpuno drugačijem smjeru. Njegova pjesma “Izvješće” svojevrsna je posveta toj generaciji. Započinje genijalnom sintagmom “umirovljeni dvadesetogodišnjaci” koja može stajati sama za sebe, kao gotova i dovršena pjesma.

Umirovljeni dvadesetogišnjaci u potpunosti su se prilagodili novim uvjetima života. Za lijepa vremena, poput svih umirovljenika, obično izlaze na trg potražiti društvo svojih vršnjaka. Ne zamjećuje se da ikad razgovaraju o proživljenim ratnim događajima. Rijetki su oni koji se zatvore, povuku u sebe. Naprotiv, mnogi se posvećuju korisnim poslovima. Mnogi odlaze u ribolov. Odu nizvodno, dalje od grada, satima sjede uz rijeku i, gledajući u zelenu površinu vode meditiraju.

A potom bombama ribe ubijaju.