Baruch haba b`shem Adonai

Pars unum

Koliko je sreća nestalno stanje duha, najbolje govore priče koje ćemo uvijek iznova poslušati ili ona koju zapravo sami živimo. Želim vam ispričati jednu takvu priču o sebi, o drugima, o vama.. priču na jeziku teško razumljivom i zagonetnom, priču o nepoznatima i dalekima, bezličnima i nestvarnima, a ipak prepoznatljivima i sa bezbroj sličnosti kao da govorim oči u oči svakomu od vas.

U potrazi za srećom zapravo najcešće tumaramo za njom. I ma koliko se patfinderovski duh u nama trudio, naša nas nemoć neprestano osuđuje na spoznaju uzaludnosti traganja. I istu tu nemoć tvore mrak neznanja, kao najveća zapreka, ljudska nesavršenost što magnetično vuče dušu i razvlači je svim smjerovima, maglovitom, neprepoznatljivom krajoliku i maštovitim prikazima nemogućnosti izbora i nelogičnog slijeda nesigurnih misli, baš kao da tražimo nesreću, a ne njen slatki odraz suprotnosti.

Godine davne, prošle i zaboravljene, i nesretne, sreo sam dušu u nevolji, utamničenu u tijelu, posve nalik onoj kojom me Svevišnji od praha izdvoji i uzdize k sebi. Nikad se pitao nisam što me dovelo k njoj i što me toliko vezalo uz nju. I neću. Neka to ostane volja Njegova i govor Njegov.  Znam da svima govori kroz duše što nas okružuju, bilo da smo iz zamijetili ili ne. Znam da sam Mu neizmjerno zahvalan za taj susret po kojemu postadosmo ono što smo još uvijek – stvorenja Božja lutajuća sa znamenjem pitanja umjesto križa u pogledu i na usnama. U našoj nam se slabosti pomoć ukazuje upravo pridruživanjem onih koji u sebi nose to što nama nedostaje, dok sami imamo  što one trebaju.

I ovu dušu o kojoj prozboriti želim ovija oklop raspadljivi, pomalo neskladan, sa smionim srcem što će vas osvojiti za tren, tek s nekoliko nepovezanih riječi koje plijene nesvakidašnjom iskrenošću i ozbiljnošću, možda i mudrošću koja ne pristaje godinama. Kada biste se zagledali u te oči, vidjeli biste da ta duša ovaj svijet gleda očima zamagljeno smeđim, neisplakanim, pomalo sjetnim, nesavršenim, kao da joj je usud uskratio vrijeme dječje nestašnosti, razigranosti i bezbrige stavljajući pred nju zbilju zvanu kaos kao jedino što se ponuditi moglo. S namjerom sam rekao usud, jer ne znam kako bih drugačije mogao nazvati nestvarnost na koju ne možemo utjecati.

Razbacane misli što poput kišne bujice znaju prokuljati van, ostavljaju vas bez riječi po strani dajući vam premalo vremena da uočite otkud sve to iznenada stiže i kamo vodi. Te misli nemaju boju ni miris ni sjaj; teške su, sumorne, odveć ljudske da biste ih pripisali nečemu višljemu, a odveć strane da biste prepoznali. I baš kad pomislite da vas je obuzela krhka radost razumijevanja, uslijedi još jedna bujica, veća i jača, poput priznanja, možda ne kao krik, već više kao vapaj koji traži odgovor od svega nam znanog i neznanog na pitanje zašto? Zašto baš meni i čemu, ako ne s razlogom da mi se patnji doda još i još i još… A kad utihne odjek neodgovorenog pitanja zašto, uslijedi dokle? Pa čemu? I opet, i opet, kao da može trajati vječnost. I da nije slabosti tijela koju zovemo umor, zacijelo biste izgubili svaku mjeru vremena i zbilje prepuštajući se da vas vlastite misli bace u tu bujicu znajući da će za spas biti dovoljno samo trgnuti se.

Bit će vas na tren sram što ste pomislili da je vlastita patnja vrhunac kušnje, pognut ćete glavu i zamisliti svijet u kojem je nemoguće razlučiti što ste vi, a što su drugi, koji dio pripada vama, a koji ne. Dodirnut će vas blaženstvo u kojem ćete kao jedan od nebrojena mnoštva prinositi sve svjetove na dar Onomu kome pripadaju, a zauzvrat ćete, kao nagradu, primiti kušnju. I nakon kušnje sumnju i po sumnji neizbježan znak pitanja. I taj će vas znak voditi u krug toliko dugo dok ga ne zamijenite križem, dok ne kimnete srcem prihvaćajući patnju kao zalog izbavljenja neraspadljivog u vama!

Pars secundum

Kada mi je duša o kojoj pisem priopćila da dio nje želi otići u nepoznato i daleko, nisam to shvatio u prvi mah kao brigu ili bojazan, možda više kao štogod usput rečeno, pomalo oprezno, kao da želi iz mene izmamiti osudu i kategoričnu negaciju bilo kakva smisla tom suludom pothvatu. Slušao sam kao da me niti jedna riječ nije dodirnula, kao da se radi posve besmislenoj priči. Kako se vrijeme odlaska bližilo, tako su se ti govori intenzivirali, postajali sve puniji brige, sve nemirniji i nerazumljiviji za sve. Ja sam čak sam na tren i podržavao tu odluku, smatrajući da vidjeti nešto nama neznano škoditi ne može, da nam se ciljevi i stremljenja i trebaju razlikovati, da ćemo se time nekada, na kraju puta, osjetiti obogaćenima iskustvom prođoh, vidjeh, razumjeh… Nisam niti slutio da time potkopavam i ono malo vjere i mira što je ta duša čuvala. Primjetio sam to prekasno, propustio priliku pružiti ruku bar, jer, tek kad se sve prelilo preko rubova i ulilo i u najbeznačajniju svakodnevnicu, dalo se naslutiti razmjere nesreće kojom se ta duša ovila.

Ponajprije, osjećala je da gubi vlast nad samom sobom, strah da će se svakom njezinom dijelu sutra prohtjeti nešto novo, nešto drugačije, sjajnije, zamamnije i zanimljivije od dosadnog danas. Zatim se odnekud, kao po pravilu, pojavila crtica bespomoćnosti, odbačenosti i samoće u nastojanju da čitav jedan maleni svijet održi na okupu. Danas vjerujem da je to bio strah od propasti, nevjerovanje u slobodu odlučivanja poput one koja nas je udaljila od Edena i nametnula neprestano razmišljanje o povratku u nj. Taj trenutni gubitak dijela sebe, to dijeljenje duše, to nerazumijevanje i nesnalaženje u prihvaćanju  istih, kao da su još više zamutila tu vezu između postojanja i smisla.

Svijet koji sam ovdje stvarala, reče mi, ne nalikuje svijetu kakvog sam vidjela jučer. Sve manje razumijem i one koji u njemu obitavaju, za koje je stvoren. Kao da se, jedna za drugom, kidaju niti poveznice kojima smo se protkali da lakše doguramo do vlastitog kraja prepuštajući onima što ostaju da isto to čine nakon nas. Pogledaj, nastavila je, ma koliko se trudila, ne mogu razumjeti glasove htijenja kojima mi se obraćaju. Kao da svi govore u glas, toliko glasno da tvore nesvakidašnji kaos riječi i samo povećavaju moju nesposobnost snalaženja ne dajući mi nimalo predaha da se priberem i odgovorim makar na jedno pitanje, kao da ih moji odgovori uopće ne zanimaju. Valjda koriste mene kao planinu od koje se čuje samo eho vlastitih povika. A opet, sve što činim, ne vide i ne pridaju nikakvu vrijednost nastojanju da nam ovaj put bude širi, ravniji, sa što manje uspona i strmina, što manje kamenit, bez obzira na dužinu. Ili ja to sebi umišljam tako? Možda pridajem preveć važnosti vlastitoj svrsi!? Možda?!

Shvatio sam to kao pitanje i pokušao vlastito iskustvo ponuditi kao odgovor. Nadao sam se da će spoznaja da nam se životi ne razlikuju toliko koliko smo zamišljali, donekle ublažiti onaj osjećaj gorčine koji se nije dao zanijekati. Na tolika sam pitanja odgovarao pitanjem, tražeci bilo kakvu naznaku plodnog tla na koje bi se dalo baciti sjeme spoznaje o primjesi svetoga u zdušnom prihvaćanju svagdanjeg ma kako nam se maleno činilo. Pitao sam misli li da postoje uopće putevi koje ne poznajemo, vjeruje li da sve drugo iz čega smo isključeni nema smisao? Nama zacijelo ne. Ali svakomu tko tamo obitava sviješću, vremenom i prostorom, itekako. Ti naši krhki svjetovi koje živeći tvorimo preklapaju se sa mnoštvom drugih i svaki se od njih razlikuje bojom, oblikom i veličinom, svjetlošću i brzinom, glasovima, snovima, željama, prolaznošću. No samo nam to preklapanje pruža mogućnost vidjeti koliko smo zapravo slični, da svi nosimo znamen kušnje izrazen križem, da se isti razlikuju opet bojom, oblikom i veličinom, prihvaćanjem, potrebom i odbacivanjem.

Iza svakog našeg razgovora ostajao je trag. Nisam bio uvjeren da ćemo, pozivajući se na vlastite slabosti, na mah umiriti naš nemir. Izabrali smo takvu vrst govora kao jedinu pomoć koju mi ljudi mozemo ponuditi jedni drugima u nemjerljivom obliku, ne kao samodostatni odgovor na vlastita i pitanja drugih, već kao predah i okrijepu za putove što vode naprijed. A, ako bi nam ponekad i ponestalo snage, pameti, strpljenja ili običnih riječi, znali smo gdje možemo dobiti trajniju utjehu. Nismo se zaustavljali zbog izgubljenog smisla i zapostavljene vrijednosti, jer nije naše tijelo trebalo toliku pomoć koliko duša, iako se hrani i brani tijelom, govori kroz tijelo, živi i umire kroz tijelo, krijepi se kroz tijelo i daruje drugima kroz tijelo. Takva su darivanja stepenici po kojima se uspinjemo Počelu, vrijedna svake zahvale i žrtve, kušnje i padova, jer dolaze u ime Njegovo.

Baruch haba b`shem Adonai.

P. Lašvanin