Božić je jedan od dva najveća kršćanska blagdana u godini. Pripreme za Božić u novije vrijeme počinju Adventom ili Došašćem. Međutim u Uskoplju kao i mnogim drugim krajevima u ne tako davno vrijeme priprava za Božić počinjala je o blagdanu svete Kate (sv. Katarina Aleksandrijska 25. Studenog).
U to se vrijeme odlazilo i još uvjek odlazi na ranojutarnje Mise Zornice, postilo se takozvani božićni post i duhovno pripremalo za veliki blagdan.
Druga nedjelja prije Božića se još naziva i materice: bila je posvećena majkama – kad su djeca dolazila pred vrata i čestitajući pjevala „Valjen Isus gazdarice čestitam ti materice, prošli smo ti preko luke da nam dadeš tri jabuke.” Gazdarica ih je darivala jabukama, orasima, lješnjacima, suhim šljivama, suhim kruškama i sl.
Nedjelja pred Božić se još naziva očići: posvećena je očevima – kad su djeca isto dolazila i bila darivana. Ukućani i djeca su taj dan, na materice ili očiće, sakrivala uže te bi vezali majku ili oca i tražili da se otkupi jabukama, orasima ili lješnjacima. To darivanje se naziva otkup, gdje se majka ili otac iskupljuje darovima.
Za vrijeme Došašća nije bilo svadbi nego su se prije dogovarale zaruke. Nosila se rakija (što u Uskoplju predstavlja poseban običaj o kojemu se može govoriti i pisati) te dogovaralo vjenčanje. Nakon takozvane rakije tri puta se navještalo nedjeljom na Misi. Trudilo se da se do Božića navijesti dva puta i na sam Božić kad u crkvi bude najviše svijeta.
Do Božića se užurbano radilo i svim ukućanima gledalo se otkati po novu košulju, priglavke, šarvale i sukno za gunjac. Na Božić se svatko želio najljepše urediti u godini.
Na svetu Luciju, dvanaest dana do Božića, se sijala pšenica u male zdjelice ili plitice i stavljala na prozor da proklija da po blagoslovu Božića pšenica obilno rodi. Ona je simbol života te se vjerovalo kako će sljedeća žetva biti onakva kakva se pokaže pšenica koja raste tih dana do Božića. Poslije božićnih blagdana pšenicu se davalo kokošima i živini kao blagoslov za napredak ili se zadjenula u zemlju u polju, ali se nikako nije smjela baciti.
Od svete Lucije bilo je važno pratiti i vrijeme do Božića. Dvanaest dana zapravo znači i dvanaest mjeseci u godini. Tih se dana pratilo kakav je svaki dan, te se vjerovalo, da će takav biti mjesec kojem on odgovara u idućoj godini.
Do Božića se posebno radilo na uređenju kuće, mjenjala se slama ili perušina gdje je bila u dušecima i jastucima. Dan uoči Badnjaka bio je dan za spremanje i pečenje pečenice, janjeta ili češće svinjčeta kako kažu kezmeta. Pošto svaka kuća nije bila bogata pa nije ni mogla pripremiti božićnu pečenicu to su se oni bogatiji seljaci pobrinuli da se od njihove pečenice da peka susjedima i prijateljima, tako da na Božić nitko ne ostane praznog stola. Gotova pečenica se ostavljala u hladnoj prostoriji i tek po povratku misara s “Ponoćke” mogla i smjela načeti.
Na Badnji dan ili kako u Uskoplju kažu Badnjicu vjerovalo se da je dobro jako rano ustati, jerbo vele ponegdje ako uraniš na Badnjicu nećeš biti lijen čitavu godinu. Imalo je to i praktičnu stranu. Valjalo je dovršiti sve poslove, spremiti posljednja jela što badnjična posna za večeru, što božićna mrsna.
Muškarci su pak hranili stoku koja je također trebala biti spokojna zbog božićnih svetkovina, a također su pripremali i drva. Zanimljivo je da se taj dan pazilo da se štala ne čisti već da ima dovoljno stelje tj. slame pod marvom zbog toga da bude što toplije.
Domaćice su vjerovale da rano ujutru treba zamjesiti izvorskom vodom božićnu pogaču koja se bogato šarala, a zvala se i čurek. Ponegdje se zvao i božićni kolač. Vjerovatno zato što je kruh odnosno pogača bio od bijelog brašna, inače se tokom godine jeo samo kruh od crnog brašna pa je ova pogača izgledala kao kolač bijela i mekana. Na Badnjicu je bio strogi post i nemrs.
Slavlje počinje padanjem mraka. Tada domaćin u kuću unosi zelenu granu ili pak ponegdje u stara vremena unosi granu od hrasta jer nije bio običaj unositi bor. Taj je običaj došao kasno u naše krajeve iz germanskih zemalja što potvrđuje i ime krizban. Te večeri nitko nije išao u posjet tuđoj kući da ne ometa obiteljski obred molitve i večere. Dok bi unosio granu domaćin je nazivao F(V)aljen Isus! Na dobro vam došla Badnjica! A ukućani bi odgovarali: Vazda bio! I stobom akobogda (bogdo) zajedno! Drugi put bi domaćin unio sepet ili u naramku slame, prostro je po podu. Dok je ulazio istim pozdravom je pozdravljao ukućane, a oni bi mu isto odgovarali. Slama je simbolizirala Kristovo rođenje te se cijelu večer sjedilo i spavalo na njoj. U nekim selima skopaljske doline zabilježen je i pozdrav: Čestita vam Badnjica, a odgovor je glasio: Čestita ti vira i duša!
Tada bi domaćica pružila domaćinu svetu vodu, a on bi nakon što blagoslovi vatru na ognjištu i prostrtu slamu hodajući i moleći Vjerovanje oškropio čitavu kuću i svu čeljad, da se otkloni svako duhovno i fizičko zlo od kuće i čeljadi. Ako bi koja kuća imala koje zrno tamjana kuća bi se i kadila. Tada bi domaćin krenuo u dvorište, a ukućani bi ga pratili. Nakon dvorišta škropila se i štala i marva. Zatim se vraćalo u kuću, prvi domaćin te bi kad je prešao kućni prag po treći put nazvao isti pozdrav, a ukućani bi odgovarali jednako kao i prva dva puta. Zatim su po časti i starini ulazili jedan po jedan i svaki bi opet ponaosob nazivao domaćinu: Faljen Isus! Na dobro ti došla Badnjica! A ovaj bi put domaćin odgovarao: Vazda bio! Istobom akobogda (bogdo) zajedno! U nekim kućama se domaćinu ljubila i ruka.
Stari ljudi pripovjedaju da se u nekim kućama potom padalo na koljena i ljubila slama ili bi se pak u slamu stavi križ pa se ljubio križ na slami. Tako se u stara vremena radilo i u crkvi jer tada još nisu postojale jaslice i figure za jaslica.
Kad je to sve završilo počela je večernja molitva. Molile su se takozvane Priporuke. Preporuke počinju na hvalu Presvetom Trojstvu, na čast Isusu, Mariji, Josipu i drugim katoličkim svecima.
Badnjične su preporuke međutim počinjale kao i uvjek na čast Presvetom Trojstvu ali se dalje nastavljale obično otajstvima Božića. Same preporuke su se molile ovako:
Sad ćemo reć jedan Očinaš na čast, falu i diku svete i nerazdiljene Trojice! Nakon što bi se izmolio Oče naš, Zdravo Marijo i Slava Ocu. Predmolitelj, obično glava kuće bi nastavljao: Sad ćemo reć jedan Očinaš na čast ove svete, prisvete i blagoslovljene noći! Dalje se priporučivalo: Na Čast svetog Kristovog rođenja i silaska među ljude, Na čast svete Dive Marije Matere Božje i Bogorodice, Na čast svetog Josipa njezinog svetog i pričistog zaručnika! Zatim se u čast svetog Kristova rođenja preporučivalo sve one koji nemaju u ovoj svetoj noći gdje konačiti, putnike namjernike, sve one koji nemaju svoga ognjišta, za zemlju i domovinu, za Svetu zemlju i sveti grad Betlehem i tako dalje po ustaljenom obrascu ili pak po slobodi predmolitelja. Posebno se u ovoj noći molilo za pokojnike te se za njih palile svijeće.
Iza molitve postavljala se sofra na prostrtu slamu te bi svi posjedali za sofru na slami da se večera. Ovo je bio prvi obrok toga dana jer se strogo postilo po crkvenim pravilima. Što znači da se jeo samo jedan posan obrok dnevno.
Badnjica
Na Badnjicu se večerao grah i kruh te koja suha šljiva ili orah, a sve se zasladilo maslenicom. Često se spremala i cicvara ili varica. Neka vrsta meko zakuhane pure. Posebnost je bila što je na postan dan na stolu-sofri morala biti i rakija. Na stolu su gorjele i tri voštanice udivene u čanjak napunjen pšenicom, a ponegdje i drugim žitaricama. Tu je bila i zelena pšenica podvezana trobojnicom te božićna pogača koja je stojala na stolu ali se nije blagovala.
Kad se završilo s blagovanjem slijedila je zahvalna molitva. Molilo se ovako: Jedan Očinaš… “zafalit dragom Bogu, koji nam je dao, pa smo imali šta blagovati, njemu Bogu falu i slavu uzdavati, da Bog dadne i onima, koji nemaju, da i oni uživaju i dragom Bogu falu uzdavaju”. Jedan Očinaš, jednu Zdravomariju i jedan Pokoj vični “za naše pokojne, koji su nam ostavili svoja dobra, da mi uživamo i da Bogu falu uzdajemo, da se i mi njiovi duša sićamo u svojim misama i molitvama. Isto tako mole za one duše za koje se nema niko spomenut od njiovoga roda i plemena. Jedan Očinaš, jednu Zdravomariju i jedan Slavaocu “za voka, za težaka, za žitno rođenje i duševno spasenje, za sklad, za mir i za ljubav bratimsku”.
Tada domaćin gasi svijeće korom kruha umočenom u ostatke od hrane u čanjku i rakiju i opet čestita svima riječima: Dobro nam došla Badnjica, na što svi odgovaraju: I s tobom akobogda zajedno.
Neki dodaju kod gašenja svijeća: “Kako se ove sviće veselile, nako se umrliju duše veselile!”
U nekim kućama pazi se, koja će se svijeća prije utrnuti, jer čija se svijeća prije utrne, onaj će prije umrijeti, pred kim je svijeća ili kome se odabere dim označuje i rod. Neki i za vrijeme večere paze, kako svijeće gore i kako plamen ide. O tom ovisi, hoće li biti vesela godina, koja će strana roditi i slično. Komadić česnice, kojim su se svijeće trnule ima po narodnom vjerovanju ljekovitu moć i dade se djeci, da ga pojedu, da ih grlo ne zaboli ili pojedu čeljad svaki po malo ili ga blagu dadu.
Zatim domaćin počasti svakog ukućana čašom vina ili rakije uz zdravicu Živili svi redom pod ovom gredom u boljem stanju lipšem imanju i manjem griju! te nastavljaju slavlje pjevajući Božićnu pjesmu pod kojim imenom narod razumijeva uvijek starinsku pjesmu “U se vrime godišća”.
Nakon božićnih pjesama sjedilo se i pričalo, a ponetko bi i odspavao do Polnoćke ili Mise Zornice na koju su se svi gledali urediti i obući što su najljepše i najbolje imali. Treba napomenuti i to da se strogo pazilo da cijelu noć gori svijeća ili lampa te da se cjelu noć neprestano bdije ili svi ili bar u smjenama. Pa i kad većina ode na Misu ostajali bi stariji ljudi da u kući vazda netko ima da se kuća ne zaključaje.
Običaj je od turskih vremena da se puca iz pušaka i drugog oružja u znak veselja što dolazi Božić. Vjerovatno je to ostalo još od hajduka koji su iz inata Turcima na Božić pucali po gorama i planinama jer kršćanski svijet nije smio javno pa čak ni u kućama posebno slaviti Božić. A i na Mise se išlo tajno.
Na Ponoćku je išlo sve što je moglo micati do crkve i od crkve pjevajući. Djeca su se trudila ne zaspati da ih ne mimoiđe nešto što su željno iščekivala cijelu godinu i jedva dočekali: odlazak na Ponoćku s velikima.
Božićna Misa bila je uvijek u srcima vjernika nešto veličanstveno, posebno i radosno. Trajala je dulje i obično u našim krajevima sadržavala „tri mise”. Do tada se obično nastojalo sve dugove ljudima i dužnicima izmiriti i sa svima pomiriti, ispovjediti i pričestiti u crkvi. Do crkve su ljudi išli na saonama ili pješice te su noseći upaljene baklje i fenjere pjevali božićne pjesme izmješane zvucima praporaca na konjima. Iz svakog sela ili zaseoka išle su grupe i trudile se što jače pjevati i nadglasati drugo selo.
Nakon Mise se popilo, zaigralo i zapjevalo, a jedni su drugima čestitali sa: Mir Božji, na dobro ti došo Božić, sveto porođenje Isusovo! A drugi bi odgovorio: I stobom akobogda zajedno!
Nakon Polnoćke ili Zornice koja je bila u 4 sata nije se išlo spavati već bi se i prije i poslije probdjelo. A nakon dolaska kući uslijedio je Božićni svečani objed. Opet su se upalile tri svijeće i stavile na sred sofre. Nakon molitve i blagoslova jela domaćin bi nazvao svima Mir Božji i na dobro vam došao Božić, sveto porođenje Isusovo. Na što ovi odgovore: Istobom akobogda (bogdo) zajedno. Onda se svi redom izljube i čestitaju, a ponegdje se domaćinu ljubila i ruka. Zatim se nazdravi rakijom, a onda bi domaćin i domaćica razlomili između sebe čurek i svakome podjelili po dio što je simboliziralo zajedništvo. Ponegdje se čurek prije krstio rakijom. Na stol se tada iznosila božićna hrana: pečenica, kupusna čorba s mesom, burek, keške, sarma, gurabija, šape ili pak salnjaci. Nakon ručka opet bi se nazdravilo i čestitalo jednakim pozdravom. Svijeće su se opet gasile komadom kruha ili sad na Božić komadom pogače-čureka-česnice. Taj se komad davao najboljoj kravi ili volu za napredak negdje bi se kako smo prije rekli pak pojedi.
Nakon ručka domaćini bi obilazili sve kuće po redu pjevajući. U nekim selima je bio običaj takozvanog polaznika. Prvog posjetitelja na Božićno jutro, te bi ga domaćica darivala.
Ovo hodanje (koledanje) je za selo bilo jako važno i značajno pa bi se iza tog pričalo kako nekima ni na Božić u kuću nisu ušli.
Ili ako su dva domaćina bili u nekoj razmirici te se govorilo „nije mi ni na Božić ušao u kuću”. Ili „nisam mu ni na Božić ušao u kuću”. Ipak je do Božića ili na Božić trebalo obavezno sve dugove izmiriti, sve nesuglasice izgladiti i sve se selo pomiriti da se Božić provede u miru, pjesmi i ljubavi. Taj se dan išlo samo najbližima što će reći susjedima u selu i užoj rodbini. Momci taj dan nisu išli sami curama već samo oni koji će se ženiti ili objaviti da će se ženiti.
U večernjim satima prvog dana Božića oženjeni muškarci bi sa svojim ženama išli kod svojih punca i punice da čestitaju Božić.
Naredni su blagdani također imali svoje običaje.
27.prosinca, na blagdan svetog Stjepana, čestitao se imendan istoimenim osobama (Stjepan, Stipo, Stipica itd.) pjevajući božićne pjesme.
Na svetog Ivana, slama se iznosila iz doma i postavljala na voćke da bi bolje rodile naredne godine. Ovo je bio i patron župe pa se išlo na Misu i slavlje poslje Mise. U ove dane se obavezno gledalo obići svoje bližnje u drugim mjestima. Uz prije navedeni pozdrav dodavalo se još i ime sveca koji se slavi, sv. Ivana ili Stjepana.
Na Mladence 4. dana Božića vršilo se šibanje, kad bi se ljudi, a najčešće su majke i očevi rano ujutru lagano išibali svoju djecu, obilježavajući bol ubijene dječice tj. svetih Mladenaca. Vjerovalo se da će djeca biti zdrava i čila. Nakon toga bi ih darivali.
Na Misama su se blagoslivljala djeca.
Prije same Nove godine, dan dva se postilo, a osobito pohađala sveta Misa zahvalnica na Staru Godinu. Na Novu godinu međusobno bi se čestitalo, ali bi ugođaj bio manje intiman za razliku od božićnog. I tada je crkva bila dupkom puna, jer je sve župljane zanimala statistika umrlih, rođenih i vjenčanih kroz godinu.
Svršetak dvanaestodnevnice, dvanaest božićnih dana, blagdan je Bogojavljenja ili Vodokršće. Na taj se dan spominjemo triju mudraca koji su darivali Isusa, odlazi se na Misu te se krsti voda i sol. Kad se dođe kući dadne se ukućanima da pomalo popiju te se blagoslovi kuća i okućnica. Ukućani bi tom vodom također škropili sve prostorije u kući, štalu, stoku, voćnjake, njive, vinograde i sve ono od čega bi živjeli. Katolici bi i uoči velikih svetkovina tom vodom škropili kuće, posijane njive ili one koje se tek počnu orati, voće kada navale gusjenice i druge štetočine, vinovu lozu, livade kada je najezda skakavaca. Sol od Vodokršća bi davali stoci kad se razboli, posipali bi telad koja se tek otele. Ako se tko od ukućana razboli, stavljali bi mu malo soli u jelo ili na jezik. Posebno povjerenje u učinak škropljenja blagoslovljenom vodom imali bi za vrijeme oluje i grada, kada bi s kućnog praga blagoslivljali vodom i križali križem. Kad god se upotrebljava blagoslovljena voda ili sol, molilo bi se Vjerovanje. Mnogi su nosili u maloj zamotanoj krpici malo soli skrivene u džepu ili ušivene u odjeću kao kakvu amajliju.
Zanimljivo je da su i mnogi muslimani kriomice tražili, od katolika u koje imaju povjerenje, blagoslovljene vode ili soli i to čuvali skriveno u svojim kućama ili bi uzimali kao zaštitu ili lijek u različitim prigodama i nevoljama.
U to se vrijeme vrši i godišnji blagoslov kuća. U kuće crkveno nevjenčanih nije se ulazilo, kao ni tamo gdje je bila samodošla. Domaćini su to osjećali kao kaznu i veliku sramotu i često se na različite načine borili s “neposlušnim sinovima i kćerima” oko njihovih izbora “da se ukradu ili da ukradu” to jest ili da djevojka ode prije vjenčanja živjeti u kuću mladićevu, odnosno da je mladić na to privoli. U Uskoplju se kaže uskočiti.
To je bio ujedno i kraj kućnog Božićnog ciklusa, a u crkvi je Božićno vrijeme trajalo sve do Kalandore ili Svjećnice.
Po katoličkom kalendaru Prikazanje Gospodinovo u hramu ili Svijećnica, kod starih učestaliji naziv Kalandora, slavi se 2. veljače. Tada se, po liturgijskoj odredbi, u procesiji ulazi u crkvu s upaljenim svijećama, koje se prethodno blagoslove. Svijeće su se pravile od pčelinjeg voska na dosta jednostavan način. Postojali su kalupi u kojima su se ručno izrađivale svijeće. Većina nije imala prigodu praviti svijeće u kalupu, pa su jednostavnijim načinom pravili muket, voštani konac namotan u klupko s kojeg se odmotavao jedan kraj koji bi se zapalio.
Svaka je kuća trebala imati svijeću ili muket, blagoslovljenu na Svijećnicu, da bi se mogla upaliti bilo kome od ukućana u času umiranja.
Kalandora dora, pola zime fora,
Za njom ide sveti Blaž
Kaže da je laž,
Pola zime unazad.
Na spomendan Svetoga Blaža (3. veljače) u crkvi se obavlja obred grličanja, pri kojem misnik svakom vjerniku stavlja uz vrat, ispod brade dvije u križ spojene blagoslovljene voštane svijeće i izgovara molitvu: Po zagovoru svetoga Blaža, biskupa i mučenika, sačuvao te Bog od bolesti grla i svakog drugog zla. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga! Amen!
Nekada su se na toj misi blagoslivljale smokve, jabuke, suhe šljive i drugo voće i kocka šećera. To bi se nosilo kući i svi ukućani, koji nisu bili na grličanju, trebali bi pojesti malo od tog voća. Blagoslovljeni šećer bi se čuvao u kući i, u slučaju da koga nešto zaboli, malo bi pojeo.
Preuzeto s: uskoplje.weebly.com
