De lupis et pecoribus
Ja dođoh na ovaj svijet kao ovca, živjeh kao ovca i umrijeh nepromijenjen! Ne zato što sam tako htjedoh, već što me Stvoritelj predodredi da kao jedna od nebrojena mnoštva slabošću i prolaznošću tvorim vječnost!
U začetku ne imah spoznaju tko sam i što, zašto jesam, zašto baš tu i tko me oblikova ovakvom kakava bijah – ne bijaše mi darovana takva spoznaja! Stado u kojem provedoh mladost bijaše poput milijuna drugih, manjih ili većih, ali posvema sličnih jedni drugima kao da nas se tvorilo po istom kalupu, nepromijenjenom od začetka svega nam znanog. Taj dio života bijaše poput igre na poljanama božjim sa svom slašću i ponekom gorčinom, sa svom razigranošću i bezbrigom, nevinim nestašlucima i neobjašnjenim otporom redu i obvezama ma koliko bijahu one sitne i svakodnevne.
Izrastoh ne primjećujući promjene u ritmu srca, u zraku koji udisah, u slasti hrane koju blagovah, u snovima koje snivah… pratih vrijeme i naše tragove u njemu, prolaznost svjetla i mraka, tu neobičnu igru što se ponavljala bez prestanka, pratih otvaranje vlastitih očiju u svitanju, istim očima vidjeh život kako dolazi i odlazi, donosi i uzima, daruje suncem i vodom i odnosi istima…
Sve to vidjeh mišlju tek poslije, kad minuše mijene zima i ljeta, kad od svega što dodirnuh, pomirisah, osjetih.. ostade samo misao skrivena u tajnom i mračnom labirintu spoznaje. Vidjeh da time hranim dušu, osmijeh i tugu, da tkam njome oklop srcu u boju protiv sebeljublja i samoće, protiv besmislenosti i daljine, protiv svega sto me moglo udaljiti od zadaće koja mi je stvaranjem dana. Taj divni kruh naš svagdanji, nematerijalni, neopipljiv, nestvaran, a ipak sveprisutan.
Izrastoh u ono što drugi bolje vide, razumiju drugačije i sude po sebi, u jedinku niti prebijelu niti pretamnu, neprimjetnu u moru bjeline naših leđa, u vječnom neartikuliranom koncertu glasanja, neprestanom hodu od alfe do omege tražeci više, bolje, ukusnije, toplinu pa svježinu, razloge za nemir pa opet mir kao da se sav moj razlog dolaska i hoda na ovom svijetu svodio na traženje, na odustajanje od pronađenog i prikupljanje snage za novo, kraće, pripremljenije.. kao da sam jedina nota zapisana na crtovlju zamršene skladbe zvane život!
Prođoh i vidjeh, osjetih na svojoj koži poglede i dodire, strah i bijes, podsmijeh i zlobu, ugrize i udarce… a ipak prođoh, jer ne odredih sama sebi niti cilj niti duljinu puta, već samo ritam hoda i dužinu koraka. Vidjeh lisice, pse i vukove, vrane i orlove – zvijeri i čudovišta po potrebi i vlastitom uvjerenju u neizbježnost učinjenog pravdajući svako zlodjelo svojim postojanjem. Jer, da nije tako, zar nas ne bi Tvorac sve učinio jaganjcima?
Vjerujući u vlastitu slabost, izabrasmo, mi ovce, sve nabrojene među sobom, hoteći da iste budu naša glava i oči, naše uši i nos, zaštita od vlastitih strahova, od neizgovorenih riječi i nedoličnih misli, naše veliko „ja“, sve ono što želimo štovati i zanijekati, diviti se i mrziti, čuvati i izgubiti. Lisice izabrasmo jer smo vjerovali u ovčje predanje o njihovoj mudrosti; pse vjerujući u njihovu privrženost i hrabrost; vukove znajući za njihovu volju i snagu; vrane želeći da nam jave sve što vide ispred, pored i iza nas, i orlove stoga što, nemajući krila, ne možemo u sebi zatomiti želju za visinama, za prostorom bez granica i smetnji. Mi, ovce, izabrasmo njih dajući im sve što su tražili, zaboravljajući pritom da su u sebi sve to zvijeri, da ne znaju biti drugačiji od onoga za što vjeruju da im usud dade. I ne učinismo ih mi takvima, već oni sami sebe.
Vidjeh gdje te iste zvijeri, množeći se, postaju sve više rod izopačen, izdvojen od svega što ih je makar obličjem približavalo stadu; kako njihova svakogdnevna ponašanja tvore navike, navike karakter, a karakter smisao svega što su bili, što jesu, što trebaju biti. Kao i silno mnoštvo kojemu pripadah, ne nađoh odgovor zašto maleni i jadni traže smisao u patnji, a silni i nepravedni u stvaranju iste! Kao da će to istima umanjiti nesigurnost pri traženju Vječnosti, a ostalima produziti agoniju besmislenog lutanja. Vidjeh i ne dobih odgovore ni od koga – od lisice koja svoju mudrost sačuva za sebe, pasa koji svoju vjernost prikriše tako vješto da od nje ne osta ništa do li lajanja u tami, vukova koji svoju snagu upotrijebiše samo, kad se među nas trebao vratiti mir, rastrgoše jednu od nas, jer glasnija bijaše nego li njihove uši htjedoše čuti; vrane nas uplašiše svojim mukom, a orlovi letom u visine nama nevidljive, a mi njima itekako.
Vidjeh kako lisica, ne gubeći bjelinu na vrhu repa, vjeruje kako je njena mudrost predragocijena da bi se davala ovcama, kako traži i nalazi brloge na samo njoj znanim mjestima, skrivajući bojažljivo svaku mrvicu koju ne proždriješe vukovi. Vidjeh kako ista razdijeli mlade po neznanim jazbinama čuvajući se mogućeg gnjeva jačih i njihova instikta da proždiru slabije.
Vidjeh i pse koji vjerno brane jake od slabih, poslušni i revni, kako grizu, kolju i lavežom tjeraju bjelinu u željeni krug, pred jazbine, kroz šumu i vodu. Pitah se kamo je nestala njihova prirodna zadaća, zakon koji im je usađen zajedno sa dušom. Zar toliko žele biti vukovi da su zaboravili čak i vlastiti odraz?
Vidjeh vukove… mnoštvo njih… kurjacima smo ih zvali, jer to i bijahu. Vidjeh kako se zaljubljuju u sebe, kako slijepo slijede najjačega među sobom, poslušno razdiru sve da bi se njemu umilili, kako hodeći nalaze nova stada kad nestane jedno, uvijek iznova, neumorni, okrutni, grabežljivi, nemilosrdni. I pitah se tko će nas zastiti kad nas počinju jesti iz obijesti, iz zabave, ne iz potrebe? Tko li će stati ispred njih i pozvati ih imenom da prestanu?
Ja na svom putu ne vidjeh to. Umrijeh davno rastrgana poput tisuće drugih. Podigoh svoj glas protiv svega što vidjeh, glas zatomljen u dubini, glas satkan od mnoštva koraka na putu traženja, glas protiv zvijeri i njihovih navika. I platih životom. Na to me natjerala moja nesreća po kojoj na ovaj svijet dođoh kao ovca, živjeh i umrijeh kao ovca, blejeć o nepravednoj raspodjeli snage i moći, kandži i zuba, toliko da se ničim braniti ne umijemo, osim spoznajom da svi hodamo naprijed, da svaki put završava, i naš i njihov, da nas na kraju puta neće nitko pitati koliko smo jaki i veliki, koliko ugrabismo i ne podijelismo, koliko zakopasmo i proždrijesmo, već što učinismo, a što propustismo.
P. Lašvanin
