Za razliku od gastarbajtera iz vremena bivše Jugoslavije, Hrvatska od ulaska u Europsku uniju još brže gubi radnu snagu. No, sada sve više iseljenika odlazi s obiteljima, a ekonomisti upozoravaju kako većina tih radnika uopće ne planira povratak, što sve više brine demografe. Val emigracije pojačan je negativnim učincima pandemije, a poticaje hrvatske Vlade do 200 tisuća kuna za povratnike većina smatra nedovoljno razrađenim pokušajem preokretanja trendova radi ubrzanja ekonomskog razvitka zemlje, piše Dubrovački vjesnik.
No, primjera radnika-povratnika ima i bez poticaja, dio ih je shvatio da “manje znači više” i da veće plaće u inozemstvu istodobno ne znače bolji životni standard. Posebno se to odnosi na građevinske radnike koji se među prvima vraćaju u Hrvatsku. Uvjerili smo se u to na jednom od lapadskih gradilišta pored kojeg bi žurno prošli da zvuci evergreen- gange “Mala moja brže gaće svuci, od Minhena držim ga u ruci” nije nadjačao buku teške mehanizacije.
Tomislav Ćurković, jedan od gangaša, ima 47 godina i otac je dvoje djece (7 i 14 godina) priča:
– Živim u Zagrebu, a podrijetlom sam iz Tomislavgrada. Već sam radio u Njemačkoj, terenski i u Francuskoj. Ali, shvatio sam da su cijene sad skoro iste i da ovdje mogu jednako zaraditi te sebi rekoh “zašto graditi Njemačku kad mogu svoju domovinu”? Vratio sam se nakon sedam godina po gradilištima diljem Njemačke, uglavnom suha gradnja, žbuka i fasade. Inače, automehaničar sam, ali nikad nisam radio u toj branši. Kad pogledam, u tih sedam godina izbivanja iselio je grad mladih ljudi veličine Zadra – priča Tomislav i, pojašnjavajući zašto ističe baš taj grad, dodaje:
– Prezime Ćurković se prvi put spominje u okolici Zadra. Osobno, preporučam svima koji hoće raditi da i ovdje ima posla i da se vrate! Kad uspoređujem gdje sam sve radio, tvrdim da je u Njemačkoj bolja organizacija, kvalitetniji su logistika i materijali, ali ih brzo sustižemo. Poslodavcima je teško pronaći adekvatne radnike za posao i da sam u njihovoj koži, ne znam bih li vrbovao novozaposelne i školovane ili radnike tražio među onima koji su već vani i ponudio im da se vrate. Teško je reći što je bolje, ali znam da smo vani uvijek stranci s problemom komunikacije. A ovdje se jako dobro razumijemo, bez obzira na dalmatinski, zagorski i ostale naglaske. A Hrvatska nam je sve malobrojnija, manja nego prije 10 ili 20 godina. Vlasti bih podsjetio na staru pučku izreku “manje kradi, više radi”- kroz smijeh kaže Ćurković koji je zadovoljan statusom:
– Znam da sam na dnu piramide, a za one gore bi i Švabe rekle da su “ober”. Ne žalim zbog povratka u Hrvatsku, iako uvijek postoji opcija da tamo ponovno odem. No, iako ne znam što nose dan a što noć, zadovoljan sam ovdje. Nijemci su me često pitali zašto odlazimo iz ove ljepote, ali bih im uzvratio kako znam da bi, da država ima normalnu politiku, ovdje bio raj na zemlji. Da ne spominjem raseljenu Slavoniju, njezina bogatstva i ljepote. A opet, tamo su kuća i zemlja sa salašem ukupno 7.000 eura! Džaba! Našem sugovorniku na tren se naboralo čelo, kao da mu je val sjete prošao kroz misli, ali se trgnuo i zapjevao novi “ganga- hit”:
“Naši ljudi u Njemačkoj krče,
kod kuće im drugi žene…
Oj Njemačka, ne vidjela sunca,
naše žene ostale bez…!
LJEPŠE MEĐU NAŠIMA
Rame uz rame s Tomislavom radi i zidar Igor Babić, također podrijetlom iz Tomislavgrada. Nakon skoro pune četiri godine rada u Münchenu, Stuttgartu i Frankfurtu, ali i austrijskom Linzu, priča – Tamo je previše ubrzan i stresan život, a i manje se zaradi, pa sam se odlučio vratiti. Sad u Hrvatskoj zaradim jednako kao vani, ali se osjećam ljepše među domaćim ljudima. Ne trebam znati strani jezik, ne trebam ništa dodatno i nema nostalgije. A za razliku od Hrvatske, barem Dubrovnika, u Njemačkoj poslodavci ne osiguravaju smještaj, a cijene stanova su ogromne. I teško ih je naći, a treba izdvojiti barem 700 do tisuću eura za stan u kojem spava četvero do šestero radnika u sobama od 16 kvadrata! Jedan od razloga povratka upravo je ta katastrofa s krevetima na kat i spavanje u sobi “kao sardine”. To je loša kvaliteta života, a ovdje nema brojnih troškova kao tamo. Kad sve zbrojim i oduzmem, zaključio sam da ovdje bolje prođem nego na Zapadu!
Igor je otac trogodišnje djevojčice, a svima koji razmišljaju od odlasku na rad u inozemstvo poručuje:
– Bolje im je da ne “kukaju” i da se ne jadaju. A ako su već otišli, preporučam da se vrate jer im je ovdje puno bolje: u suštini su bolje cijene rada i manji troškovi života. Također, radnici se sve više cijene, te im je bolje da ne srljaju s odlaskom!
Babić je po prirodi optimist, a uspoređujući hrvatske i plaće vani, dodaje:- Plaće na baušteli u Njemačkoj, uz normalnu satnicu iznose 2500 do 3000 eura, ali dok platiš smještaj i hranu, nigdje te rođo! Ako još želiš stan za obitelj da normalno funkcionira, u Munchenu se cijena uz komunalije i ostalo kreće oko 1600 eura! Još ako pušiš, boli glava jer je kutija cigareta 10 eura, pa ti razmisli i o tom luksuzu! – upozorava Igor.
Ekonomisti pak naglašavaju kako bi stope rasta hrvatskog BDP-a bile znatno niže, a razmjeri siromaštva mnogo veći da iseljena Hrvatska ne šalje novac članovima obitelji i da iseljenici dio inozemnih zarada ne troše tijekom godišnjeg odmora u Hrvatskoj. Nasuprot pozitivnim učincima priljeva inozemnih deviznih doznaka koje dijelu građana, uz sezonske prihode od turizma, omogućuju kratkoročno i srednjoročno preživljavanje, ekonomisti ističu kako iseljavanje dugoročno djeluje na snižavanje potencijalne stope rasta BDP-a države te izostanak novih produktivnih investicija kojih neće ni biti ako se domaće tržište stalno sužava zbog sve manjeg broja stanovništva koje živi, troši i privređuje u zemlji. Jer, ističu, smanjivat će se ukupna produktivnost, a demografska slika će iz godine u godinu biti sve lošija, a mirovinski i zdravstveni sustavi neminovno pucaju po šavovima.
