Iniuria humiliata

To što se dogodilo je neizreciva nepravda. Mrtvi nisu jednako tako zavrijedili umrijeti kao što su preživjeli zavrijedili živjeti!

Riječima Russela Schulza, svjedoka ludila na berlinskom Breitscheidplatzu, kanim spomenuti ime jednog od negdašnjih ratnih prijatelja, Vladimira, prijatelja kojega više među nama nema, bar ne na način kojim mi izražavamo život! Prije dvadeset i šest godina ugašen je negdje u bespućima Bokševice. I to ne zato što bi to netko od nas ili on sam htio, već ludilom bezimenih i nepoznatih i svakako, voljom Božjom. Preživjeli sudionici će s lakoćom prepoznati i sebe i one kojih nema i nepravdu o kojoj pisem.

Znat će isto tako da je na betonskoj ploči moglo biti urezano i njihovo ime uz ili umjesto Vladimirova. Osjetit će blagu krivnju jer su preživjeli, kao i svi mi drugi koji nismo bili tu. Neću reći da bi bilo tko od nas danas prinošenjem vlastitog života na žrtveniku bio pripravan promijeniti slova na ploči, možda zato jer je prošlo previše vremena, jer smo darovani život darovali drugima, jer smo životu dali smisao koji nas obvezuje da sebe postavimo daleko od svijetu važnoga. U onim danima znam da je to bilo moguće pronaći u našem vjerovanju da činimo velika djela.

Kao da i samo sudjelovanje u tome nije veliko?! Nismo to znali, jer bili smo djeca, djeca prožeta ahilejevim ushićenjem dok je plovio put Troje. Da jesmo, vjerujem da bismo danas imali puno manje ploča, puno manje imena na njima. I ne samo mi!

Ipak, učinjena se nepravda promijeniti ne da, ostaje kao trajni živi znak da maleni i bezimeni darivanjem jedinoga što imaju, života, donekle usmjeravaju nas život, daju mu jednu melankoličnu notu, prikriven smisao i osjećaj zajedništva.

Svako je nasilje plod ludila, svaki je sukob negacija dobra i svaka je nepravda daleko od Boga. No što činiti kad ste unutar vrtloga koji vi sami ne možete zaustaviti ili pobjeći? Ostaje samo prirodna težnja za životom. I ne uspijemo svi u tome.

Zato nemojmo se sjećati tih ljudi samo na dan kad su prestali biti među nama – ostavimo im mjesta u molitvama i nazivajmo svoju djecu njihovim imenima govoreći im zašto ih nose. Samo tako nećemo dopustiti da ti ljudi umru još jedanput, u nama, jer nikako nisu zavrijedili umrijeti niti onda niti sada!

P. Lašvanin

Odgovori