Posjetili smo baku Katu Petrović, rođenu Zadro iz Dobrošina. Ova nas je dobroćudna starica dočekala na ulazu u dvorište i pozvala u svoju kuću, te ponudila kao prava domaćica kavu i rakiju.
Gleda me vedrim očima i veli: „tebe ne znam. Čiji si ti, odakle si? Naravno ne poznaje me ali nije nas to omelo da povedemo razgovor.
Naime, čuli smo za baku Katu sasvim slučajno od njenog nećaka s kojim smo i došli u posjetu ovoj vedroj osobi. Za Katu su već neki čuli budući da se pojavila u dokumentarnom filmu, koji je prikazivan na HRT-u. To je bio i povod našeg posjeta kako bi i sebe i vas podsjetili na minula vremena i našu katoličku tradiciju. Radi se dakle o tradiciji tetoviranja ili u narodu poznatijeg kao bockanje. Pokazuje nam Kata svoje istetovirane ruke, na svakoj ruci po jedan križ.
To mi je napravila moja pokojna majka, kada sam imala sedam godina. Boljelo je, ali sam danas ponosna što ih imam. Ujedno pokazuje moju pripadnost hrvatskom puku a također je i uspomena na moju majku, kaže Kate.
Upitali smo kako i na koji način se rade te tetovaže?
Bilo je to jako zanimljivo. Uzimala se garež iz fenjera i miješala sa mlijekom žene koja je dojila dijete. Takva se smjesa nanosila na kožu i pravio se željeni oblik, a zatim se započinje sa bockanjem. Smjesa bi ušla pod kožu i pomiješala se s krvlju. Nakon toga sve bi se uredno zamotalo i čekalo da priroda odradi svoje. Često su ruke bile otjecale, ali nakon tjedan dva sve bi se smirilo i time bi proces bivao završen.
Bilo je to jako zanimljivo. Uzimala se garež iz fenjera i miješala sa mlijekom žene koja je dojila dijete. Takva se smjesa nanosila na kožu i pravio se željeni oblik, a zatim se započinje sa bockanjem. Smjesa bi ušla pod kožu i pomiješala se s krvlju. Nakon toga sve bi se uredno zamotalo i čekalo da priroda odradi svoje. Često su ruke otjecale, ali nakon tjedan dva sve bi se smirilo i time bi proces bivao završen.
A zašto se to radilo? Pitali smo.
Svi poznavatelji bosanske povijesti će vam reći kako je to prvotno bio zaštitni znak Hrvata katolika koji su proživljavali jako teške trenutke za vrijeme Osmanskog carstva. Prvo to je bilo neophodno ali i domišljato rješenje katoličkog puka, koje se na taj način nastojalo ne svidjeti osmanlijskim osvajačima a najviše se to odnosilo na djevojke koje su bile spremne za udaju. Vrlo često su begovi ili viši činovnici osmanlijske vojske koristili pravo prve noći a to je onda najviše pogađalo upravo katoličke djevojke. Otuda i tradicija tetoviranja križeva svuda po tijelu. Najčešće se to radilo po rukama na najvidljivijem mjestu, kaže baka Kata za portal Uskoplje.info.
Recite nam što je to što vam daje snagu i u ovim staračkim danima?
-Vjera u Boga i bližnjega svoga – ponosno odgovara starica.
Uvijek mi je vjera bila na prvom mjestu a tako je i dan danas. Molitva bez koje ne mogu živjeti daje mi neopisivu snagu i dok molim osjećam neopisivu sreću. U vjeri sam pronašla snagu i ne mogu zamisliti dan bez molitve.
Naime, baka Kata svaki dan od 17,00 do 20,00h provede u molitvi a to je nezaobilazno bez obzira što se taj dan radilo. Njezin najbolji prijatelj je radio Međugorje bez kojega također ne može zamisliti svoj dan.
-Žao mi je što je molitva izišla iz života mnogih ljudi, što se više za ručkom ne mole molitve, kao što se to nekad radilo.
Zatekli smo uz nju i kćer Milku koja trenutno živi u Zagrebu, a u posjeti je svojoj majci. Kaže kako su pokušavali mamu nagovoriti da dođe živjeti s njima u Zagreb, ali da se ona tamo jednostavno nije osjećala slobodno, kao što je ovdje u svojoj kući u Dobrošinu. Uvidjevši to vrlo su brzo odustali od te ideje i mama se vratila u svoj Dobrošin. Kata danas živi sama ali u mislima je sa svojom kćerkom i svojim unucima koji je redovito posjećuju. Sve svoje molitve posvećuje njima i jedva čeka da zazvoni telefon i čuje njihov glas.
Još sam uvijek dobrog zdravlja i hvala Bogu mogu sama obaviti dosta poslova. U ljetnim danima sadim sama svoju baštu, pazim da je sve uredno i posloženo „pod špagu“, baš onako kako sam naučila od svojih roditelja. Jako sam ponosna na ono što sama proizvedem. Onda kada sam umorna u pomoć mi priskoči nevjesta s kojom svako jutro pijem kavu a u njoj sam našla jako dobrog sugovornika. Zahvaljujem dragom Bogu na zdravlju koje mi je podario.
Riječ po riječ dođosmo do kraja razgovora a vedrina ne silazi sa Katinog lica. Iako je znala pobjeći koja suza za vrijeme razgovora, nismo prestali pričati pozitivno. Na kraju je naglasila koliko je važno ostati u vjeri i molitvi, jer bez vjere i molitve sve gubi svoj smisao. Zahvaljujemo našoj sugovornici i želimo još puno sretnih dana provedenih u molitvi i sa svojom obitelji.
