Predsjednik SDA Bakir Izetbegović kao rješenje za Bosnu i Hercegovinu predlaže, prije 15 godina odbačeni “Travanjski paket”, s napomenom da bi on mogao biti prihvatljiv i za Hrvate, implicirajući da bi riješio strah Hrvata od dominacije brojnijih Bošnjaka.
Na tu darežljivu ponudu mogao bih odgovoriti slično kako je upozorio trojanski prorok Laokont svoje sugrađane nakon što su im Grci, nakon dugotrajne bezuspješne opsade, kao znak pomirenja poklonili drvenog konja, “… timeo Danaos et dona ferentes”.
Piše: dr. Božo Ljubić, za HMS
Što se tiče “trojanskog”, ispričavam se, “Travanjskog paketa” o tome bi se mogla napisati čitava knjiga ali ovdje samo nekoliko argumenata zašto taj paket nije bio dobar za Bosnu i Hercegovini, a ponajmanje za hrvatski narod.
Iako je ovaj set amandmana imao i dobrih strana, iako su potpisnici ili barem većina njih pregovarali i prihvatili amandmane u dobroj vjeri, on je u sebi sadržavao zamke koje su Bosnu i Hercegovinu definitivno cementirali kao državu, ne samo dva entiteta već i dva naroda. Hrvati bi time definitivno izgubili konstitutivnost i svoj narodni subjektivitet u BiH. Skoro 15 godina nisam govorio o “travanjskom paketu” smatrajući da je ta priča završena. Međutim, kako je ta priča u zadnje vrijeme ponovno postala aktualna kako u komentarima političkih analitičara i kolumnista tako i političara, kao spasonosno kompromisno rješenje za Bosnu i Hercegovinu, osjećam odgovornost upozoriti na neke manjkavosti ovog seta amandmana, odnosno ovakvog pristupa.
Parlamentarna skupština
Nastranu tehničke promjene tipa da se broj zastupnika u Zastupničkom domu povećavao na 87, a Doma naroda na 21( za svaki konstitutivni narod po 7), suštinski problemi su se ticali promjene uloge i izbora Doma naroda PS BiH.
a) Ukidanje Doma naroda kao doma ravnopravnog Zastupničkom domu, odnosno njegovo svođenje samo na striktno pobrojane slučajeve zaštite vitalnog nacionalnog interesa. Uz to je taj priziv povrede vitalnog nacionalnog interesa od strane kluba konstitutivnih naroda uvijek mogao biti osporen od strane drugog kluba a potom i Ustavnog suda BiH, čega smo bili svjedoci i do sada. Naime, u procesu usvajanja Zakona o javnom RTV sustavu 2009, svi zastupnici hrvatskih stranaka u Zastupničkom domu, svi članovi kluba Hrvata u Domu naroda i svi ustavni suci iz reda hrvatskog naroda su se izjasnili da ovaj Zakon krši hrvatski vitalni nacionalni interes, Zakon je izglasan glasovima srpskih i bošnjačkih stranaka, a Ustavni sud je većinom glasova odbacio hrvatski priziv narušavanja vitalnog nacionalnog interesa.
b) “Dom naroda” se konstituirao iz “ad hoc kluba” izabranih zastupnika u Zastupnički dom. S obzirom da se 2/3 delegata za Dom naroda bira iz Federacije BiH, sasvim je realno da bi bošnjačka strana bez ikakvih problema na vrh svojih lista za Zastupnički dom PS BiH stavila svoje podobne Hrvate i onda bi tih npr. 7- 8 “komšića” izabranih u Zastupnički dom bez problema, kao hrvatski “ad hoc” klub izabrali najmanje 4 Hrvata odnosno većinu hrvatskog klub Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH.
Međutim, iskustvo zadnjih godina nam je pokazalo da bošnjačkoj strani više nisu potrebni niti “komšići” niti drugi Hrvati iz marginalnih hrvatskih stranaka (kao što je bio slučaj s vladama “Alijanse” iz 2001 ili “Platforme” 2010). Sada njihova mjesta zauzimaju Hrvati tipa Anela Šahinovića ili Edima Fejzića koji su delegati u klubu Hrvata Federalnog parlamenta ili Zulfikara Handukića koji je kao Hrvat izabran na čelo Gradskog vijeća Bihaća (iako se u prethodnom izbornom ciklusu izjašnjavao kao Bošnjak). Uz takav scenarij, bez legitimno izabranih Hrvata u Dom naroda, Hrvati više nikada ne bi mogli izraziti vitalni nacionalni interes u Domu naroda. Bošnjacima i Srbima pri tome Dom naroda ne bi niti bio potreban za zaštitu vitalnog nacionalnog interesa jer ova dva naroda mogu zaštiti svoje interese kroz entitetski veto u Zastupničkom domu, koji je zadržan bio u travanjskom paketu, i gdje Ustavni sud nema nikakvu ulogu.
Uz to kada su u pitanju predsjednici i podpredsjednici domova PS BiH, nije bilo nacionalne odrednice pri njihovom izboru, te ja on mogao biti pripadnik konstitutivnog naroda ali i “Ostali” npr “bosanac”, “hercegovac”, ili kako god. Jasno je tko bi tu ostao kratkih rukava, malobrojniji narod jer smo i do sada bili svjedoci kako se manipulira s popunjavanjem kvota tzv. Ostalih.
c) Zadržavanje instituta entitetskog veta u Zastupničkom domu PS BiH koji bi kao i dosada mogli koristiti samo Srbi iz RS-a i Bošnjaci iz Federacije, a što je Hrvatima onemogućeno zbog malobrojnosti.
Predsjedništvo
Predsjedništvo BiH se prema “travanjskom paketu”, biralo neizravno u Parlamentu BiH uz odgovarajuću ulogu Doma naroda što bismo mi Hrvati mogli podržati pod uvjetom da se Dom naroda bira kao i do sada sukladno Izbornom zakonu izmijenjenom prema Odluci Ustavnog suda BiH u “predmetu Ljubić”, to jest ukoliko bi bio zajamčen legitimitet izbora Doma naroda. Problem je također da se Predsjedništvo sastojalo od predsjednika i dva podpredsjednika koji su konsenzusom odlučivali samo o pitanjima obrane, imenovanja sudaca Ustavnog suda i Upravnog odbora Centralne banke. Instituta veta člana Predsjedništva, koji dana postoji u Ustavu, prema ovom prijedlogu nije bilo.
Vijeće ministara
Struktura Vijeća ministara, prema “travanjskom paketu”, nije Ustavom definirana već se određuje Zakonom koji se usvaja u Zastupničkom domu PS BiH, a iz prethodnog, vezano za način odlučivanja u Zastupničkom domu, jasno je da Hrvati tu ne bi mogli ostvariti odgovarajući utjecaj. Uz to ukida se institut veta, koji je do sada postojao, iz odredbe da za odluku Vijeća ministara mora biti, pored većine i po jedan glas iz reda svakog konstitutivnog naroda.
Dakle, danas s odmakom od 15 godina je još jasnije nego tada da je ovaj set amandmana odstupao od temeljnih načela konstitutivnosti i jednakopravnosti konstitutivnih naroda. Da bi, da je bio usvojen Bosnu i Hercegovinu definitivno zacementirao kao konfederaciju dva entiteta jednog s bošnjačkom a drugog srpskom dominacijom. Da bi, hrvatski narod, za kojega tvrdim da je bio do sada, a i ubuduće to treba biti, ljepilo ove Bosne i Hercegovine, bio spriječen da igra ovu integrativnu ulogu. Tim više što se pokazalo da su najmanje stabilne dvokomponentne federacije/konfederacije posebice ako njeni segmenti imaju dijametralno suprotstavljene ciljeve, u ovom slučaju na jednoj strani separatističke a na drugoj centralističke.
Ono što Bosnu i Hercegovinu stabilizira i integrira je, pri svakoj promjeni, posebice Ustava, držati se temeljnog načela Ustava i aksioma opstojnosti države, načela konstitutivnosti i jednakopravnosti konstitutivnih naroda.
Jasno je da sve potrebno ne može biti učinjeno u jednom koraku. S tim u svezi prisjećam se pregovora o ustavnoj reformi Bosne i Hercegovine, poznatog kao “Butmirski proces” koji je na kraju, kao i “Travanjski paket” propao. Tada smo kolega Čović i ja, kao pregovarači ispred hrvatskog naroda zajednički argumentirano odbacili taj prijedlog reforme jer je bio suprotan interesima hrvatskog naroda.
U jednom podužem razgovoru, zamjeniku državne tajnice SAD-a Jamesu Steinbergu i suradnicima sam iznio naše prijedloge. Nije proturječio, ali je rekao da je ovo ulazak u proces i ne može se sve riješiti u jednom koraku dodavši: “I put od 2 tisuće milja počinje prvim korakom” Na zadnjoj sesiji u drugoj rundi Butmira, podsjetio sam nazočne i gosp. Steinberga na ovaj razgovor i dodao: “Slažem se da nije moguće ili možda bolje reći realno, da sve možemo riješiti u jednom koraku. Međutim, mi moramo znati i moramo se oko toga složiti što je to kraj procesa. Naime, krećući na put od 2 tisuće milja mi unaprijed znamo da je kraj puta zadnji metar 2 tisućite milje. Što je još važnije taj prvi korak mora biti u pravom smjeru.”
Kad je u pitanju ustavna reforma to je ono što mi tražimo. Prvi korak u pravom smjeru mora biti izmjena Izbornog zakona koja će osigurati legitimno predstavljanje konstitutivnih naroda i građana.
