Oporavak ozonskog omotača iznad Antarktike ne smijemo shvaćati zdravo za gotovo te i dalje moramo biti oprezni, poruka je dr. Jonathana Shanklina, jednog od znanstvenika koji je prvi, osamdesetih godina prošlog stoljeća dokumentirao prorjeđenje ozonskog sloja.
Rupa u stratosferi iznad Antarktike najmanja je u posljednja tri desetljeća, što su jako dobre vijesti, no trebali bismo ih ipak shvatiti kao anomaliju.
Manja rupa na ozonskom omotaču pripisuje se naglom zagrijavanju u velikim visinama, što se povremeno događa. “Da bismo ustanovili primjenjuju li se međunarodni dogovori i sporazumi i u praksi, morali bismo na ovaj problem gledati dugoročno”, kazao je Shanklin za BBC, prenosi Hina.
“Isprva biste mogli pomisliti da smo uistinu obnovili ozonsku rupu, međutim, nismo. I premda stvari idu nabolje, još uvijek je puno zemalja koje emitiraju klorofluorougljike (freone, CFC) , kemikalije odgovorne za ovaj problem i takvim rezultatima ne možemo biti zadovoljni”, smatra dr. Shanklin.
On je, zajedno s kolegama Joeom Farmanom i Brianom Gardinerom godine 1985. prvi upozorio svijet na to da se na ozonskom omotaču iznad Antarktike svakog proljeća zaštitni plin prorjeđuje. Ozon filtrira štetno ultraljubičasto sunčevo zračenje. Njihovo je otkriće potvrdilo predviđanja i ostalih znanstvenika, što je rezultiralo Montrealskim protokolom.
Njegove potpisnice obvezuju se na smanjenje upotrebe freona za 50 posto. Montrealski protokol pooštren je dvjema revizijama, jednom iz 1990. potpisanom u Londonu i onom iz 1992. potpisanom u Kopenhagenu, kojima je zatraženo da se do 2000. iz upotrebe potpuno izbace freoni, haloni i ostali halogenirani ugljikovodici. Do danas je Montrealski protokol potpisalo 150 zemalja, a među njima je i Hrvatska. Ovim su međunarodnim sporazumom postupno ukinute kemikalije koje sadrže klor i brom, a poznato je da one oštećuju ozon. U to su vrijeme ove supstancije korištene kao rashladna sredstva i kao sredstva za čišćenje.
Shanklin i kolege isprva su radili na istraživačkoj postaji Halley gdje su koristili Dobsonov fotospektrometar, instrument kojim se tradicionalno upravlja ručno. Britansko antarktička znanstvena udruga (BAS) prije tri godine bila je prisiljena povući se s postaje Halley jer je led ondje postao nestabilan, što je značilo da se mjerenje debljine ozona nije moglo provesti u kritičnom razdoblju kada se rupa počela otvarati.
Istraživanja danas omogućuju mini-mlazni motori, koji na Halleyju rade neprestano, proizvodeći struju za kontrolirane kompjutorske eksperimente, uključujući i Dobsonov eksperiment. Podaci o mjerenju ozonskoga sloja izravno se satelitskim putem šalju na kompjutor dr. Shanklina u Velikoj Britaniji. “Jasno nam je da se podaci o ozonu koji stižu s postaje Halley razlikuju u usporedbi s prošlom godinom. Zapravo, dosad nismo zamijetili tako naglo opadanje”, kaže znanstvenik.
Dr. Thomas Baringham, koji je uveo inovacije na postaju Halley rekao je da su on i kolege vrlo zadovoljni postignutim. Shanklin dvaput tjedno putuje u Cambridge gdje tumači podatke s Dobsona i savjetuje kolege. Nedavno je, kaže, uočio sumporov heksafluorid ili SF6. Ova supstancija koristi se u elektroindustriji te omogućuje sprečavanje kratkih spojeva i nesreća. Riječ je o iznimno snažnom plinu i premda su njegove emisije u atmosferi u ovome trenutku relativno malene, postupno se povećavaju.
Shanklina
zabrinjava odnosimo li se prema SF6 na isti način kao CFC, za koji se
pretpostavljalo da neće biti štetan kada se uveo tridesetih godina
prošlog stoljeća. “Čini mi se da se prema SF6 odnosimo na jednak način.
Vjerujemo da neće biti problema, no znamo da je riječ o vrlo snažnom
plinu, što ni u kojem slučaju ne smijemo zanemariti”, upozorava
britanski znanstvenik.
