Alles, was aus Liebe geschieht, wird bleiben. Sie allein genügt. Sie ist unser ewiges Zuhause. (Phil Bosmans)
Doista, sve što činimo iz ljubavi, ostaje; ona je sama sebi dovoljna; ona je naš vječni dom!
Zagledamo li se u smisao ovih riječi, onda ćemo shvatiti sve one ljude koji su stavili život u zavežljaj, a svu ljubav u zagrljaj i otišli, ostavili sve.. O nama zapravo i želim progovoriti.
Ove će godine Uskoplje imati jedan razred prvašića. Brojke su porazne, tužne, strašne za sve. I vjerojatno će se i taj razred vremenom osipati, jer će roditelji nekoliko prvašića odvesti svoju djecu negdje na Zapad, Austriju ili Njemačku. Austrija će nama, Hrvatima, dogodine ukinuti zabranu slobodnog pristupa tržištu rada. Što će tek tada uslijediti, ne znam, ali će svakako promijeniti štošta. Osobno se toga ne plašim niti me uznemiruje, jer sam ja već odavno otišao. I svakoga tko ode razumjet ću, jer želja za boljim životom pokreće svijet od njegova postanka, tako da ni mi nismo izuzeti. Na to nas nagovara puno toga: neizvjesna budućnost, materijalna oskudica, želja za boljim i lakšim životom i ponajprije ljubav.
Ljubav zahtijeva neprestanu žrtvu; svakodnevnu, uvijek veću, uvijek novu…
Toliko veliku i trajnu da više nismo niti svjesni njezina postojanja, da je postala naš modus vivendi, naša nafaka. Kad to kažem, mislim na sve očeve koji umorni odlaze šest dana u tjednu na posao; majke koje čiste i ribaju sve moguce stube i hodnike, djecu koja poslije škole sebi spravljaju ručak tako što će ispeci smrznutu pizzu… Nedjelja je dan u kojem ćemo grilati na balkonu, gledati vijesti i buljiti jedni u druge pritisnuti tegobom novoga tjedna, posla, zadaće, žurbe i možda najstrašnije od svega – samoće!
Odvojeni od mjesta u kojem smo proveli najveći dio (ili barem polovinu) svoga života, dosli smo u tuđinu, koja je sama po sebi teret, bez znanja jezika, kulture, običaja. Nesvjesni težine izazova pred nama, u stanju smo se prikloniti svemu što ima prizvuk domaćega. Tako nam prijatelji postaju Srbi, Slovenci, Makedonci, Turci… svi drugi samo ne Nijemci!
Svi smo mi, netom nabrojeni, stranci. Ljudi koji se neprestano njišu između prebivališta i boravišta, između domovine i tuđine, kao klatno. Veže nas nevolja tuđine kao da je nesreća ili prirodna katastrofa u kojoj se zanemaruju sve razlike među nama i zaboravljaju sve nepravde koje nekada učinismo jedni drugima.
Mi, odrasli, nekako lakše podnosimo taj teret neznanja, hinjene tolerancije i tko zna čega sve ne. Ali, tek su naša djeca oni koji plaćaju nepunu cijenu svega nabrojanog. Da bi se najkasnije u trećoj generaciji potpuno asimilirali, prolaze proces integracije prestavljene kao nužni korak vlastitog napretka. Drugim riječima, prije nego li postanu potpuni stranci u Domovini, bit ce im pružen svaki vid pomoći kroz školu, prijatelje, igru i zabavu da što prije zaborave zašto su uopće došli ovamo!
Ne mogu vjerovati da je itko od nas došao s ciljem da mu djeca ili unuci postanu Nijemci.
Dva sata hrvatskog jezika u večernjim satima tjedno zacijelo neće biti dostatni. Jos manje će nam pomoći svakojake proslave u kojima dominiraju cajke i Halid Beslić; srpski prijevodi televizijskih kanala i ponajmanje facebook. Kako se oduprijeti svemu što nas čini strancima i tamo odakle dolazimo. Možda time što ćemo provesti ljeto u rodnom mjestu?! Ili dolascima za Božic i Uskrs.. možda..
Svoju cemo nespremnost na takvu žrtvu pravdati nedostatkom novca u obiteljskoj kasici, neusklađenosti roditeljskih godišnjih odmora, strahom da ćemo morati dati nešto više od onoga što se od nas očekuje, kad se pojavimo..
I dok odgađamo naše dolaske, sve nas manje dira vijest o jednom razredu prvašića u uskopaljskoj Osnovnoj školi. Jer, dok punimo školske i crkvene klupe Austrije i Njemačke, istovremeno praznimo iste tamo odakle jesmo. Na žalost, ali drugačije ne ide. Bar u našem svijetu ne.
Ne činimo sve ovo iz obijesti, već iz ljubavi prema svojoj djeci; iz želje za boljim životom onih koje volimo i nas samih. Vjerujemo da nam nećete prigovarati naš odlazak i ostanak ovdje, da ćete nas gledati ne po mobitelima, autima i odijelu nego i žrtvi koju prinosimo svakodnevno.
Na ovom svijetu ne plaćamo novcem, nego vremenom potrebnim da bismo ga zaradili – drugim riječima, zivotom!
Zato vjerujemo da će sve što kroz žrtvu činimo, ostati; da je ona sama sebi smisao; da je naš vječni dom!
Piše: P. Lašvanin
