Tu je kuća mog djetinstva, sve što imam tu sam steko,
ovo sine ne prodaji, davno mi je ćaća reko.
Ta se kuća prodat neće, obećajem evo ćaća,
jer I mene kad je vidim, u najljepše dane vraća.
Mnogo lijepi uspomena, za tu kuću mene veže,
kad se sjetim svog djetinstva, pođe srce da me steže.
Svaki čovjek gdje se rodi, i djetinstvo gdje sprovede,
naj rađe bi tude bio, i kad bude imo sijede.
Ima nešto u čovjeku, što ga rodnoj kući vuče,
sve što bliže rodnom pragu, srce ljudi lipše tuče.
Rodna kuća govori ti, ne napuštaj me nikad više,
srce ima bolji ritam, a duša u njoj lipše diše.
Onaj koji morao je, napustiti rodnu kuću,
otišo je tužna srca, nije imo želju vruću.
Zato kuću ne napuštaj, budi u njoj sve do kraja,
jer od rodne kuće ljudi, nema nigdje lipšeg raja.
Ako moraš baš otići, u srcu je svom ponesi,
al je nemoj prodavati, jer to su ti teški grijesi.
Gdje god pošo prijatelju, obasjaj ga Božja zvijedo,
da bi mogo uvijek doći, ne prodaji rodno gnijezdo.
Stanko Novaković – Uskoplje
