Sebešić kod Travnika nekada je bio vrlo razvijeno mjesto. Nakon pedesetih godina prošloga stoljeća, imali su svoje kino, željezničku postaju, firme za sječu i preradu drveta. Nije bilo nezaposlenih. Stari Travničani pripovijedaju da su subotom vlakom iz ovoga grada dolazili na izlet u Sebešić. Ovo mjesto imalo je školu, ambulantu, trgovinu. Danas od toga nema ništa. Od prijeratnih oko 400 stanovnika u selu živi 13 staraca. Neženje i udovice. Istina ima i jedan bračni par.
-Zimi je jako teško. Snijeg napada pa ne možeš nikuda. Dok grnjača dođe i razgrne snijeg možeš umrijet šest puta. Teško je. Željni smo vidjeti naših ljudi koji su se raselili diljem svijeta. Vidimo se kad netko umre ili kad je Velika Gospa”, priča za Flash.ba, Kate Grubešić koja živi u nedovršenoj kući.
Njezin sin Jozan je stari neženja.
Jozan Grubešić
-Ovo ti je selo udovica i neženja. Sve nas možeš pobrojati na prste obje ruke. Toliko nas je malo. Teško je zimi. Snijeg veliki padne a i hladno bude. Još nismo drva pripremili. Fali nam jedno pet metara”, govori Jozan.
Njihova susjeda Jelena Božić još nije nabavila ogrjev za zimu.
Jelena Božić ne može ni do ogranaka za zimu
-Svako jutro zovem Šumariju dole na Medeniku, kad ću moći uplatiti da saberem ogranke. Stalno nešto odugovlače. Dozvolit će nam tek kada padne snijeg. A, tko će onda sabirati drva. Vjerovali ili ne da sam ja ovu šumu sadila kada sam imala 15 godina. Kramp na rame, sadnice u ruke i sadi. Danas ne smijem drvo usjeći, nego moram ogranke sabirati”, žali se Jelena.
O životu ovih ljudi mogao bi se roman napisati ali kada dođete u ovo mjesto obuzme vas neka duboka mirnoća ali i tuga. Nekada je ovdije život cvjetao u pravom smislu riječi. Danas, ostali samo starci. Zaboravljeni od sviju.
