Otkako je u prvim danima rata propao pokušaj Rusije da zauzme Kijev i postavi marionetsku vladu, poraz Kremlja u Ukrajini sve je izgledniji. Ono što je zapanjujuće nakon gotovo godinu dana rata jest gotovo potpuni izostanak bilo kakve rasprave među političarima, analitičarima i novinarima o posljedicama poraza za Rusiju. Radi se o opasnom manjku mašte, s obzirom na potencijal kolapsa i raspada Rusije, piše američki povjesničar i sveučilišni profesor političkih znanosti Alexander Motly za Foreign Policy.
Zapravo, kombinacija neuspjelog rata u inozemstvu i krhkog i opterećenog sustava kod kuće svakim danom povećava vjerojatnost neke vrste implozije. Bez obzira na to hoće li to biti dobro ili loše za Zapad, to je ishod za koji se političari trebaju pripremiti, dodaje.
Nekoliko scenarija
Razni su scenariji o tome što bi se moglo dogoditi u Rusiji nakon što poraz u Ukrajini postane još očigledniji. Najvjerojatnije je to odlazak ruskog predsjednika Vladimira Putina s dužnosti, praćen žestokom borbom za vlast između ekstremno desničarskih nacionalista koji žele nastaviti ratne napore i uništiti postojeću političku hijerarhiju, autoritarnih konzervativaca koji su dio sustava i sve snažnijeg poludemokratskog pokreta posvećenog okončanju rata i reformi Rusije.
Ne znamo tko će pobijediti, ali možemo pouzdano predvidjeti da će borba za vlast oslabiti režim i odvratiti Rusiju od preostalih ratnih napora. S druge strane, oslabljeni režim u kombinaciji s gospodarstvom koje ne funkcionira, nagnat će nezadovoljne Ruse da izađu na ulice, možda čak i s oružjem, te potaknuti neke od neruskih političkih jedinica koje čine Rusku Federaciju da zatraže veću samoupravu. Glavni su kandidati Tatarstan, Baškirija, Čečenija, Dagestan i Saha. Ako Rusija preživi ovo previranje, vjerojatno će postati vazal Kine. Ako se ne dogodi, karta Euroazije mogla bi izgledati sasvim drugačije, piše Motly.
S obzirom na prostranstvo Rusije, dugu povijest nemirnih regija i veliki broj neruskih etničkih zajednica – sve kao rezultat stoljeća imperijalnih osvajanja – scenarij koji zaslužuje mnogo više pozornosti je raspad centralizirane kontrole i federacije. Postoji bogata povijest kolapsa država nakon ratova, revolucija, raspada sustava, ekonomskih kriza i drugih epohalnih događaja.
Napoleonovo carstvo propalo je nakon njegovog katastrofalnog marša na Moskvu i kasnijeg poraza u bici kod Leipziga. Godine 1918. Osmansko, Austro-Ugarsko, Njemačko i Rusko Carstvo propali su u vojnom porazu. Naravno, ljudi, odluke i politika igrali su ulogu, ali naposljetku su rat i popratna ekonomska i društvena kriza gurnuli ove države preko ruba u politički kaos i nasilje.
Raspad Sovjetskog Saveza
Mora se imati na umu i raspad Sovjetskog Saveza, ishod koji je vrlo malo Rusa željelo ili moglo zamisliti kada je Mihail Gorbačov preuzeo vlast kao čelnik sovjetske komunističke partije 1985. godine. Još početkom 1991. većina sovjetskih građana glasala je na referendumu za očuvanje svoje zemlje. Istina, sve republike, uključujući Rusiju, proglasile su suverenitet 1990. i sve su, osim Rusije, proglasile punu neovisnost nakon neuspjelog tvrdolinijaškog državnog udara 1991.
Ali sustav se urušio prvenstveno zato što je Gorbačov odlučio pomladiti Sovjetski Savez uklanjanjem njegove temeljne značajke – totalitarizma i centralnog planiranja – čime su pokrenute političke, društvene i ekonomske sile koje su na kraju natjerale većinu republika da potraže utočište od kaosa u autonomiji i neovisnosti. Zapravo je perestrojka – Gorbačovljeva prepoznatljiva politika gospodarskog i političkog restrukturiranja – nenamjerno ubila Sovjetski Savez, piše Motly.
Ako današnja Rusija krene stopama tih zemalja u kolaps, to neće imati mnogo veze s voljom ruske elite ili zapadnom politikom. Na djelu su veće strukturalne sile. Putinova Rusija pati od mnoštva napetosti koje se međusobno pojačavaju i koje su proizvele državu mnogo krhkiju nego što bi njegovo hvalisanje sugeriralo.
Vojni, moralni i ekonomski poraz u ukrajinskom ratu
To uključuje vojni, moralni i ekonomski poraz u ukrajinskom ratu – ali i krhkost i neučinkovitost Putinova hipercentraliziranog političkog sustava, slom njegova mačo kulta osobnosti dok se suočava s porazom, bolešću i vidljivom starošću, loše upravljanje ruskim petrodržavnim gospodarstvom, nesputanu korupciju koja prodire u sve razine društva te velike etničke i regionalne podjele u posljednjem zastarjelom carstvu na svijetu. Iako danas malo tko želi raspad Rusije, nije previše teško zamisliti scenarij u kojem će rastuća politička, gospodarska i društvena nestabilnost u jednom trenutku natjerati sastavne jedinice Rusije da potraže sigurnost u neovisnosti.
Kada je šef ukrajinske obavještajne službe Kirilo Budanov prošli tjedan slavio rođendan uz tortu na kojoj je prikazana Rusija razrezana na nekoliko dijelova, bio je to, naravno, epski čin trolanja. Ali ideja iza slike na glazuri uopće se ne čini tako nemogućom.
U današnjim uvjetima mogao bi biti potreban samo okidač da se sustav gurne prema kolapsu. Neuspješan rat s Ukrajinom, koji je razotkrio slabost Putina i njegove države, mogao bi biti iskra koja će srušiti istrošene ruske institucije. Naravno, iskre su nepredvidive, a Rusija bi mogla prebroditi trenutnu krizu i preživjeti u sadašnjem obliku, bilo pod Putinom ili njegovim nasljednikom. Ali čak i ako preživi, bit će jako oslabljena kao država, a sve će strukturne napetosti postojati i dalje. Putin također razmišlja o tome. U svom novogodišnjem obraćanju 2023. pozvao se na potencijalnu ratnu prijetnju neovisnosti Rusije – nešto što prije nije izgovorio.
Povjesničarka: Kolaps bi proizveo nekoliko građanskih ratova
Ali ako se iskra ipak pojavi, bi li vjerojatni ruski kolaps bio destabilizirajući i nasilan te možda uključivao građanski rat? Tako misli povjesničarka Marlene Laruelle, ravnateljica Instituta za europske, ruske i euroazijske studije Sveučilišta George Washington.
“Kolaps bi proizveo nekoliko građanskih ratova jer bi se nove države borile međusobno oko granica i ekonomske imovine. Istodobno bi moskovske elite reagirale nasiljem na svaki secesionizam”, rekla je Laruelle za Foreign Policy.
Slično tome, nekadašnji američki državni tajnik Henry Kissinger ustvrdio je da bi raspad Rusije ili uništavanje njezine sposobnosti za stratešku politiku moglo pretvoriti njezin teritorij, koji se prostire u 11 vremenskih zona, u turbulentni vakuum. Ruske grupe bi se mogle okrenuti jedna protiv druge i upotrijebiti nasilje, dok bi vanjski faktori mogli upotrijebiti silu kako bi proširili svoje zahtjeve.
“Sve ove opasnosti bile bi dodatno složene zbog prisutnosti nuklearnog oružja”, napisao je Kissinger. Najbolji način djelovanja, savjetovao je Kissinger, bio bi izbjeći da Rusija u ratu postane impotentna, odnosno umjesto toga uključiti Rusiju u mirovni proces čiji detalji i provedivost ostaju nejasni.
Najgori mogući scenariji
Proročanstva Laruelle i Kissingera najgori su mogući scenariji koje treba uzeti s velikom rezervom. Povijest nam pokazuje da iako je imperijalni kolaps često kaotičan za zemlje koje ga čine, ishod nije uvijek loš za njihove susjede ili ostatak svijeta. Napoleonova smrt je započela eru relativnog mira u Europi. Raspad Austro-Ugarske je izazvao neke početne sukobe, primjerice između Poljaka i Ukrajinaca, ali su se uvjeti stabilizirali nakon nekoliko godina. Čak je i raspad Sovjetskog Saveza bio prilično miran – najvjerojatnije zato što su bivše sovjetske republike i novonastale suverene europske satelitske zemlje imale priznate granice, funkcionalne administracije i vlastite elite spremne izgraditi države.
S negativne strane, kolaps Osmanskog Carstva doveo je do užasnih borbi između Turaka i Grka; raspad Ruskog Carstva iznjedrio je sukob od Baltičkog mora do Tihog oceana; propast Njemačkog Carstva 1918. vjerojatno je dovela do Drugog svjetskog rata. Koji bi se od ovih scenarija mogao dogoditi ako Rusija propadne? Nitko ne zna – uključujući Laruelle i Kissingera – a povijest carstava pokazuje da su moguće i relativno mirne tranzicije i nasilni požari.
Pesimisti će ukazati na vjerojatnost da bi krnja Rusija vodila ratove sa svim secesionističkim državama. Optimisti bi uzvratili da će ruske snage biti oslabljene nakon poraza u Ukrajini i neće biti u poziciji boriti se na više frontova. Pesimisti bi mogli tvrditi da bi se nove, neruske državice na Sjevernom Kavkazu ili drugdje borile međusobno, dok bi optimisti rekli da ne-Rusi imaju administrativne granice, postojeće regionalne vlade i obilne ekonomske resurse (koje sada iskorištava Moskva), što bi im omogućilo da izbjegnu sukob sa svojim susjedima.
Čovjek koji će dovesti do sloma Rusije
Optimisti bi mogli reći da stvari ne mogu biti gore u usporedbi s genocidnim ratom koji Rusija upravo vodi. Pesimisti bi uzvratili da bi doista moglo postati mnogo gore i ukazali na ruski nuklearni arsenal. Jedina točka slaganja između pesimista i optimista je da bi krnja Rusija bila vjerojatan kandidat za građanski rat, ne samo zbog postojanja velikih i dobro naoružanih privatnih vojski.
U konačnici je nevažno jeste li optimist ili pesimist – možemo samo promatrati dramu koja se odvija oko vjerojatnog kolapsa Rusije. Ni zapadna politika ni sam Putin ne mogu učiniti mnogo da to zaustave. To je zato što je Rusija već opterećena duboko ukorijenjenim institucionalnim krizama, koje je uvelike pogoršao čovjek koji je Rusiju učinio krhkom i nestabilnom i generirao vjerojatnu iskru koja će proizvesti njezinu propast – Putin.
To ne znači da bi Zapad trebao mirno sjediti dok Rusija propada. Imperativ je pripremiti se za mogući raspad. Najgori scenariji Laruelle i Kissingera trebali bi podsjetiti političare koji se nadaju najboljem, a očekuju najgore, da zadrže hladne glave i pripreme se za nepredviđene situacije. Trebali bi izbjegavati ponavljanje pogrešaka iz prošlosti, kao što je pokušaj pomoći Sovjetskom Savezu koji je očito bio na samrti i davanje prioriteta potrebama Rusije nad potrebama njezinih susjeda, piše Motly.
Zemlje duž ruske granice – od baltičkih država do središnje Azije – bit će ključne za obuzdavanje bilo kakve nestabilnosti koja se dogodi unutar Rusije ako uspiju ostati stabilne i formiraju sanitarni kordon. One će također biti ključne za pomoć novim neovisnim državama nasljednicama Ruske Federacije da se stabiliziraju i ponašaju umjereno.
Gledano u ovom svjetlu, kontinuirana snažna potpora Zapada Ukrajini – te u konačnici slobodnoj Bjelorusiji i ključnim zemljama poput Kazahstana – najbolje je jamstvo da će potresi biti minimizirani ako Putinov imperij dođe svom kraju.
