Pozivajući vrijeme za svjedoka u procesu ozdravljenja naše male, osakaćene, zapostavljene i zaboravljene zajednice, svjestan svih vlastitih slabosti – duševnih i tjelesnih, uzalud iz sebe već odavno odgonim nevjericu da ću smiraj žvota dočekati u miru!
Razloga mom nemiru je nemali broj, iako bih najradije zaboravio sve što proslošt uporno dokazuje. Omeđeni povijesnom i zemljopisnom zbiljom, natrpani poput rogova u vreći sa svim našim različitostima, otupljenim razumijevanjima, hinjenom tolerancijom kao da svatko od nas ponaosob u sebi priželjkuje bilo kakvu iskru mržnje da bi išta obuzela poput senzacije ili jedinog svjetla u mraku svaku našu misao dok sklopimo oči, zacinila svaki naš govor vodeći nas u slijepu ulicu 90-tih.
Piše: P. Lašvanin
Povijest se mržnje vrti u krugu vremena i pogađa svakoga tko joj priječi put. Zašto bi s nama bilo drugačije? Srećom, do sada su to bile iskre. Ono što me plaši jeste oganj iz kojeg takve iskre iskoče, jer iz pepela ne mogu. Da se ne želimo i nećemo još dugo razumjeti, ljudski je; da bismo oprostili jedni drugima štošta, treba odlučnosti; da bismo ustali protiv nepravde, treba hrabrosti i da bismo ignorirali poziv na mržnju, treba mudrosti!
Ne želimo se razumjeti da smo različiti, da hoćemo tako, jer imamo pravo govoriti, misliti, voljeti i osjećati kao pojedinac kako nam je volja. Ta toliko je to prirodno kao potreba da dišemo, spavamo, hranimo se… Nećemo se još dugo razumjeti, jer za to treba vremena, vremena koje prebrzo prolazi ne dajući nam stanku u kojoj razlučujemo, preispitujemo, ispravljamo… nosi nas vrijeme kao Vrbas smeće!
Ne možemo oprostiti ljudima s kojima živimo pod istim krovom, u istoj ulici, ljudima od kojih nas je udaljila pa i najmanja materijalna razmirica, a kamo li agresorima, zločincima, UZP-ovcima, balijama, islamistima, džihadistima, ustašama, vlasima… Nismo oprostili i zacijelo ćemo takvi i umrijeti. Najbolji dokaz za to je koliko nam malo treba da bismo se vratili četvrt stoljeća unatrag, da šutke prelazimo preko vlastite i podijeljenosti zajednica kao da je to nešto najnormalnije. Nama očito jeste, jer nismo nikada zapravo niti izišli iz prošlosti. Zaustavljen nam je sat i dan, godina i stoljeće. Oprostiti je dovoljno samo jednom.
Nepravda ima stotinu lica, od one najmanje, najbeznačajnije, banalne što bismo rado rekli, pa sve do one koja će nas osuditi kad se jednom licem u lice nađemo sa Stvoriteljem. Ne znamo ju opisati riječima dovoljnim da ju razumijemo, a ipak tu istu nepravdu osjeća svatko od nas bez obzira na mladost ili starost, naivnost ili razboritost, na stanje duha ili svijesti, nepravdu toliko veliku da nas guši svakodnevno.
Ta ista nepravda počinje u meni, u tebi, u nama, počinjena prema meni, tebi, nama… I ja sam osobno kriv što je tu, i ti si, mi smo. Pustili smo da raste, da bude dio nas pa pričamo da bismo se umirili da je ljudski činiti nepravdu, nazivajući je ekskluzivnim grijesima na koje ćemo, kad dođe vrijeme polaganja računa za ovozemaljski život, slijegati ramenima pred Sudcem i nadati se da će nas pomicanje obrva u vis i pogled u stranu spasiti strašne vage djela i nedjela!
Zato treba imati milosne hrabrosti i ustati protiv svake nepravde, počevši od one koju ja činim drugima pa sve do one koja nam se čini kao zajednici, kao narodu, kao ljudskom rodu.
Mudrost dolazi ruku pod ruku sa godinama, ne nužno, ali najčešće. Vjerne su joj druge, kao dvije noge koje je nose, strpljivost i blagost. Nema mudrosti bez njih. Samo se onaj tko nosi mir u srcu može nadati talentu mudrosti. Koliko je nama kao zajednici potrebna, vidjelo se i vidi se. Vidjelo se i vidi se i da je nemamo baš toliko kroz kušnju svjedočanstava, filmova i knjiga, grafita i vijesti, senzacije i opomene, iskušenja i potvrde da nam je dovoljna samo iskrica da (p)ostanemo neljudi. Stoga, oprosti nam, Adise, jer smo te mi učinili takvim kakav jesi, krivi smo, svatko od nas, jer djecu poput tebe gojimo i gajimo u osudama, mržnji, agresijama onih drugih i slavne pobjede nas samih! Oprosti nam što si ogledalo naših misli, našeg srca, našeg života.
P. Lašvanin
