Umrla s. Ljubica koja je pred Papom svjedočila o zatočeništvu: ‘Svima sam sve oprostila’
U Zagrebu je 1. siječnja, u 72. godini života i 43. godini redovništva preminula s. Ljubica Šekerija (rodom iz Vilić Polja/Uskoplje), iz Družbe Kćeri Božje ljubavi. Sprovodni obredi bit će u četvrtak, 4. siječnja u 13 sati na gradskom groblju Granešina u Zagrebu.
S. Ljubica je netom prije početka rata 1992. živjela u Travniku gdje je radila u državnom Domu starih i nemoćnih osoba. Sredinom listopada 1993. naoružani vojnici Armije BiH prisilno su ju s tadašnjim travničkim župnikom Vinkom Vidakovićem i tri radnika župnog Caritasa odveli iz župne kuće i zatočili u logoru u selu Mehurići. Svoje svjedočanstvo o mučenju u zatočeništvu izrekla je u katedrali Srca Isusova u Sarajevu 6. lipnja 2015., prigodom susreta pape Franje sa svećenicima, redovnicima i redovnicama. Njezino svjedočanstvo koje smo ranije objavili, ovdje ponovno donosimo u cijelosti:
Sveti Oče!
Zovem se sestra Ljubica Šekerija i pripadam Družbi sestara Kćeri Božje ljubavi. Do početka rata sestre su djelovale oko pedeset godina u državnom Domu starih i nemoćnih osoba u Travniku u Središnjoj Bosni u Vrhbosanskoj nadbiskupiji. U spomenutom Domu radila sam pet godina. U njemu su bili smješteni štićenici svih vjera i nacija, a najviše muslimana. Na poslu su nas svi cijenili i poštivali. Kad se rat rasplamsao u Bosni i Hercegovini pojavili su se strani ratnici iz raznih arapskih zemalja Bliskog istoka.
Na svetu Tereziju Avilsku, 15. listopada 1993. godine, oko jedanaest sati prije podne u travničku župnu kuću, u kojoj sam pripremala ručak za svećenike, upala su petorica naoružanih stranih ratnika. Prisilili su me da pođem s njima. Morala sam uz fizičku prisilu popeti se na kamion. Okruženje kamiona ispred župne kuće činili su Travničani nekršćani koji su uz glasno smijanje i uz pljesak odobravali ponašanje stranih ratnika.
U kamionu je već bio bolesni travnički župnik Vinko Vidaković i tri djelatnika župnog Caritasa. Inače, u to vrijeme u Travniku su pastoralno djelovala samo dvojica svećenika: Vinko Vidaković i Pavo Nikolić koji nije bio u kući kada su upali strani ratnici koji su nas zarobljene provocirali, ponižavali uz prostačke i vulgarne riječi i udarce. Redovničkom odjećom, koju sam imala na sebi vezali su mi oči, a drugima su to učinili uz pomoć njihove odjeće. Nismo smjeli znati kuda nas voze.
Zajedno s drugima, zavezanih očiju, odvezli su nas u svoje sjedište u Mehuriće kod Travnika, u prostoriju 2×2 m s dva kreveta na kat. Odvezali su nam oči, uzeli sve stvari što smo imali u džepovima. Kod mene su našli samo krunicu i ključeve od kuće. Od župnika Vinka tražili su da nogama pogazi moju krunicu. Župnik to nije htio učiniti. Oštreći sablje prijetili su kako će mene zaklati ako župnik ne pogazi krunicu. Kazala sam: „Župniče, neka me zakolju, ali Vi nemojte gaziti našu svetinju!” Poslije brojnih nasrtaja i urlikanja ostavili su nas na kratko same. Pokupila sam ostatke potrgane krunice. Noktom sam poderala dušek na krevetu i sakrila zrnca krunice. Boga sam molila za snagu.
Nakon povratka stranih ratnika župnika i mene pitali su koliko imamo djece i imamo li žive roditelje. Kazali smo kako nemamo djece. Kad su zapazili prsten na mojoj ruci tražili su da ga skinem. Tada je jedan od domaćih ratnika kazao: „Skini brže, ili ćemo ti prst rezati!” Uzeli su moj redovnički prsten koji je za mene svetinja. Bilo mi jako teško. U tom trenutku naš čuvar, strani ratnik kazao je: „Nemate tate i mame. Meni je puška mama, puška tata, puška žena, puška djeca, puška sve!” Jedan od domaćih ratnika vukao me za vrat i udarao. U tim trenucima župnik Vinko Vidaković potiho nas je ohrabrio riječima: „Ne bojte se, dao sam Vam svima odrješenje, možemo mirno umrijeti!” Te župnikove riječi bile su meni i drugima velika utjeha. Opet je slijedilo premlaćivanje. Od mene su tražili da im predam križ ili drugu svetinju te da im kažem svoje ime. Rekla sam da mi je krsno ime Ivka. Obišli su oko mene i rekli su mi: „Ne Ivka, nego Emšihata!” Meni su zapovjedili da sjednem i ispružim svoje prekrižene ruke uz komentar da samo sotona drži prekrižene ruke. U tom trenutku osjetila sam cijev puške na svome čelu. Jedan od njih tražio je od mene da priznam kako je islam najjača vjera uz zahtjev da o ovome ništa ne govorim, inače će mi glava otići u pakao. Mislila sam da će me strijeljati. Na upit novopridošloga stranoga ratnika jesam li gladna odgovorila sam da jesam i dao mi je jesti krušku uz komentar: „Eto vidiš, da strani ratnici ne siluju, da strani ratnici ne kolju, ali o tome ni riječi, jer će ti glava otići u pakao.” Odgovorila sam: „Strani ratnik me zarobio, strani ratnik me oslobodio!”
Slijedio je put oslobađanja i povratka u Travnik i u samostan. Međutim, župnik Vinko Vidaković ostao je još tri dana u njihovu zatočeništvu. Nakon izlaska iz auta ispred samostana skinula sam povez s očiju i nisam se smjela okrenuti jer mi je bilo zabranjeno. Ušla sam u samostan. Bilo je osam sati na večer. Sestre su me čekale plačući i moleći (Joel 2,12) u samostanskoj kapelici svetog Leopolda Mandića.
Sveti Oče!
Hvala Vam za Vaš dolazak da nas sve ohrabrite i učvrstite u vjeri i u našem zvanju i poslanju. Ovo je bilo moje svjedočenje, ali ima još redovnica iz drugih družbi koje su tijekom minuloga rata na bosanskohercegovačkim prostorima doživjele isto. Svima sam sve oprostila. Koliko god su mučitelji bili grubi, Božja snaga i milost bili su na mojoj strani (usp. Rim 5,20). Bogu hvala!
