Upornost je važnija od talenta i sreće
Kada je davne 1979. godine, na obali rijeke Brahmaputre, vidjeo na tisuće zmija i gmizavaca koji umiru nasukani na jalovom sprudu nakon poplave, Jadav Pajeng se rasplakao. Ali i odlučio da neće dozvoliti da ijedna životinja u toj oblasti ikada više završi na isti način.
Imao je samo 16 godina i počeo saditi drveće u želji da obnovi razorenu oblast. Nakon tri desetljeća tijekom kojih je čak uvozio mrave kako bi stvorio održiv ekosustav, uspio je.
Za ovu nevjerojatnu priču cijeli svijet je čuo 2008. godine kada su indijske vlasti, jureći stotine odbjeglih slonova, slučajno naišle na rezervat. I ostale u čudu što je jedan čovjek uspio sam uraditi. Po njegovom nadimku, ova šuma se danas zove Molaj i dom je desetinama različitih vrsta, uključujući i tigrove, jelene, zečeve, majmune, piše Novosti.rs.
Jadav Payeng u svom pothvatu ne bi uspio da nije bilo jedne stvari, ustrajnosti. Bez nje nema velikih dijela, ali ni malih uspjeha. Nema znanstvenika, umjetnika, sportaša koji ne ističu značaj upornosti na svom putu do uspjeha. Što god da radimo, važna je, ako želimo smršati, završimo fakultet, napredujemo u karijeri.
Učite od drugih
Energija i upornost pobjeđuju sve, govorio je Benjamin Franklin. Strpljenje, upornost i rad su nepobjediva kombinacija za uspjeh, isticao je Napoleon Hill. Ambicija je put do uspjeha, a upornost je vozilo kojim se tim putem vozite, objašnjavao je Bill Bradley, bivši američki košarkaš i senator.
Manjak upornosti odgovorniji je za mnoge promašene živote nego nedostatak sreće i talenta zajedno. Ali ne možemo se izvući na genetiku. Psiholog i autorka knjige “Nikad ne reci nikad” Jovana Jovanović ističe da je upornost osobina koja se stječe tijekom života, a njen intenzitet oblikuje sredina u kojoj čovjek živi.
Ako imamo oko sebe primjer nekog tko je ustrajan, možemo od njega naučiti kako da budemo takvi. Zato ako želite ustrajati u nečemu, pronađite nekog tko je već uspio u tome. Učite od drugih. Jer, upornost se zaista isplati, ističe ova psihologica.
Pa ipak, nije to tako lako. Dok se divimo ljudima koji pomiču granice i unatoč invaliditetu ostvaruju uspjehe, sjajni smo u tome da pronađemo mnoštvo izgovora za manjak ustrajnosti u vlastitom životu. Upornost ide ruku pod ruku sa strpljenjem i samodisciplinom, dok su joj neprijatelji odlaganje, neodlučnost, strah od neuspjeha.
Ustrajni smo kada imamo neki cilj ili želju, ali postoji mnogo stvari koje nas mogu ometati u tome. Mnogo problema i prepreka leži na putu do ostvarenja svake želje. Što smo spremniji da budemo ustrajniji, to ćemo više prepreka savladati. Važno je da u glavi točno znamo što želimo, da imamo jasnu sliku o tome i da za svaku prepreku i problem shvatimo da su prolazni. Tako se gradi ustrajnost, objašnjava Jovanović.
Fatalistički stav
Kao narod se ne možemo pohvaliti upornošću. Naprotiv, mi bismo uspjeh preko noći, bez mnogo rada i zalaganja. Stječe se utisak da smo puni ideja, ali da kad dođe trenutak za njihovu realizaciju, odustajemo. I prelazimo na novu ideju. Manjak upornosti mogao bi se objasniti fatalističkim poimanjem života koje poručuje da od nas ništa ne ovisi, već da je sve što se treba dogoditi negdje zapisano čime se gubi motivacija. I dok Amerikanci odrastaju s geslom “nebo je granica”, mi rastemo s porukom “sve je već zapisano”.
Pišući o mentalitetu ljudi s ovih prostora, Archibald Rice je ukazao i na pojavu da smo tijekom povijesti dugo radili za osvajače, pa smo gubili motivaciju da ustrajemo u nečem jer smo znali da plodove našeg rada ubiru drugi. Manjak upornosti kod ljudi ova psihologica objašnjava time da smo kulturno područje u kojem se njeguje kolektivistička perspektiva, što znači da je mali naglasak na individualnoj odgovornosti.
Zato većina ljudi na našim prostorima umjesto da kaže sebi “Mogu ja to”, kaže “Netko drugi će se pobrinuti”. To ubija ustrajnost. Jer ustrajnost zavisi od osobne odgovornosti koju moramo prihvatiti da bismo postigli ono što želimo. Kod nas je izbjegavanje odgovornosti veliki problem, što se može vidjeti u razlozima koje ljudi navode kada ih upitate zašto nisu uspješni u životu. Krivit će sve redom, samo ne sebe. Kriva je država, ekonomija, roditelji, prijatelji, razne okolnosti, ali nikako i sam pojedinac, objašnjava.
I upravo je to prvi korak na putu ka ustrajnosti. Preuzimanje odgovornosti, uspostavljanje cilja, pravljenje plana ka njegovoj realizaciji, ovo bi bio redoslijed koraka.
Kad čovjek želi biti ustrajan, prvo što treba prestati raditi je kriviti druge. Razne okolnosti dovest će ga u situaciju da ne ustraje, ali samo osobna odlučnost može da mu pomogne sve to premašiti. Ustrajnost je osobna osobina koja se stječe putem preuzimanja odgovornosti, pravljenja jasnog plana, iznova, iznova i iznova sve dok ne uspijete stići do cilja, zaključuje Jovanović.
Kad vam ponestane snage, sjetite se priča svih onih koji su ustrajali. Sjetite se Nika Vujičića, Nataše Kovačević, paraolimpijaca koji donose medalje usprkos invaliditetu. Pomislite na Cha Sasun, Južnokorejku iz malog planinskog sela koja je, vodeći se geslom “nikad nije kasno”, odlučila u šezdesetim dobiti vozačku dozvolu. Postala je nacionalni heroj i pojavila se u reklami za jedan automobil jer je položila test, iz 950. puta. Ali uspjela je!
Kako odgajati djecu
Moguće je odgajanjem probuditi u djetetu ustrajnost i stvoriti od njega čovjeka koji neće lako odustati, kaže Jovanović.
Ustrajnost se oblikuje i putem kazne (kritike, osude) i nagrade (podrške, pohvale). Kad podržavamo dijete, šaljemo mu nesvjesno poruku da bude ustrajno u tome, a kad ga kažnjavamo ili kritiziramo poručujemo mu da ne ustraje. Tako dijete shvaća da postoje stvari za koje vrijedi biti ustrajan i za koje ne vrijedi. Dijete ne treba biti ustrajno u svemu, već naučiti napraviti razliku između toga što je vrijedno ustrajnosti, a što nije, kaže Jovanovićeva.
I najjači odustaju
Kako se neuspjesi množe, i najjačima se dogodi da odustanu. Ali moguće je vratiti vjeru i snagu.
Kada netko nešto želi uraditi, u glavi ima plan kako bi to trebalo izgledati. Ali ne ide uvijek sve po planu, čovjek se razočara, poklekne, izgubi motivaciju. Tada je potrebno napraviti novi plan i početi iz početka. Tako će ustrajati. Nekad je potrebno i da deset puta pravimo plan, a da svaki put sve ispadne drugačije, ali suština je ostati fokusirani, kaže psihologica.
