“Fra Josipe, Vi ste mrtav čovjek, sam vas je Bog sačuvao”, bila je rečenica koja mu je promijenila život, okidač koji ga ja natjerao da prizna problem i odluči se suočiti s njim. Danas, tri godine poslije i 100 kilograma manje, fra Josip Jukić je doslovno novi čovjek, sa novim, zdravijim životnim navikama, snažnijom voljom i jednakom životnom radošću i zaraznim osmijehom. Premda njegov put promjene prate brojne mu drage osobe ali i stručnjaci, fra Josip je po prvi put odlučio javno progovoriti o vlastitom iskustvu borbe s pretilošću, koji muči mnoge od nas, i to ne samo progovoriti nego doslovno otvoriti dušu.
Fra Josip Jukić, fratar Bosne Srebrene rodom je iz Osove, općina Žepče. Ovaj skoro, 35-godišnjak trenutno djeluje kao župnik u livanjskoj župi Čuklić a prethodno je, osim u Livnu, djelovao tri godine kao samostanski i župni vikar u samostanu u Kreševu, kojem kako kaže, duguje život jer je upravo tu doživio svoju transformaciju.
Naš sugovornik je živi dokaz šta volja i motivacija mogu napraviti a osim što služi kao primjer ove teorije, fra Josip za istu ima i svoj moto “volja jaka oluja”.
Uloga Kreševa i jednog kreševskog zeta
Osim što je najveći i najvažniji dio svoje transformacije prošao u Kreševu, za isto ga veže i sam motiv odluke da nešto promijeni. “U Kreševu sam upoznao kreševskog zeta Stanišu Vučetića, koji je kroz razna druženja pokušao doprijeti do mene, suočavajući me s istinom ali i činjenicom da imam problem te da osim što nebrigom o zdravlju štetim sebi, ujedno nanosim bol i ljudima koji me vole i koje ja volim. Sve je to Staniša govorio u najboljoj namjeri, da dopre do mene, da probije moj oklop. Nakon susreta s njime i ovom pričom, morao sam se sresti ali i suočiti i sam sa sobom. A upravo je noć susreta sa samim sobom bila najvažnija ali i najteža u cijeloj ovoj mojoj priči” započinje fra Josip krajnje iskreno, spominjući tijekom cijelog razgovora brojne osobe koje su ga pratile, motivirale jer je podrška u borbi sa bilo kojim problemom iznimno važna.
Susret sa dr. Gordanom
“Prije tog trenutka, ne da sam uživao u hrani, ja sam se jednostavno prežderavao i nadao se da će kilogrami sami spasti. Danas znam da to nije moguće kao što ništa drugo ne možemo promijeniti bez truda i ulaganja, odnosno, ništa neće samo od sebe. Kile su se lijepile, dijelom i zbog homornalnog poremećaja ali većinu su to moji zubi natukli kako kaže naš narod” nastavlja fra Josip dodavši kako je upravo prijatelj Staniša od njega tražio da mu obeća kako će otići u Banja Luku kod njegove doktorice koja je i njemu pomogla u borbi s kilogramima.
Sudbonosni datum sjedanja na vruću stolicu nutricionistkinje dr. Gordane Ljojić Dolić bio je 13. studeni 2017. „Imao sam 197 kg i ne da sam došao u 12:05 nego sam došao u 12:15, dakle skoro prekasno. Doktorica mi je samo rekla “fra Josipe Vi ste mrtav čovjek, sam vas je Bog sačuvao”. Sa tretmanom i borbom sa kilogramima krenuo sam sredinom studenog, 2017. godine. Nakon brojnih pregleda, nalazi su pokazali da je podvučena crta i da prelaska više nema. Dodatan problem predstavljao je moj dijabetes tipa 2. Nazad nije bilo i bio sam spreman za totalnu promjenu. Dobio sam terapiju ali i ogromnu podršku kako stručnu tako i od prijatelja, kolega koji su probudili volju, volju jaku kao oluja. To me motiviralo, guralo naprijed. Motivatori su veliki prijatelji, kojima pošalješ sliku vage a oni odgovore ogromnom porukom ili te nazovu, pa u glasu osjetiš da im je baš drago što si odlučio napraviti nešto od sebe. U svemu ovome mi je puno pomogla i vjera” nastavlja priču fra Josip kojem je ipak trebalo određenom vremena da se uopće odluči na ovaj javni istup i podijeli svu svoju borbu, koja i dalje traje, sa javnošću.
U mojoj sobi važno mjesto zauzima slika sv. Franje, autora Đure Sedera, poklon od mog župnika Fra Vinka Sičaje sa posvetom: „Vjerojatno te mnogo toga u tebi veže za radost i jednostavnost sveca sa slike, nešto od toga vidljivo je i izvana, čemu se ti itekako otimaš. Pusti neka svjedočanstvo diše i živi. Dotjeraj liniju prema njemu i to je to. Zašto misliš da ne možeš biti savršen?
Fizička aktivnost
“Kile su počele padati, najprije je otišla voda. Za godinu dana skinuo sam 56 kg. Za dvije godine skinuo sam 92 kg, a sad još dodatne četiri. Dakle, skinuo sam 96kg u dvije i pol godine, sve prirodnim putem, vježbom i prehranom” ponosno ističe naš sugovornik te priznaje da je osim problema sa hranom, bio i iznimno fizički neaktivan. “Da se kako moglo do oltara autom, ne bih hodao ni toliko. Međutim, malo po malo, stekao sam kondiciju te vremenom na vlastitim nogama osvajao i dijelove na koje prije nisam mogao ni autom. Prepješačio sam 36 000 kilometara u dvije godine, sad još više ali ne brojim. U svemu tome pomogli su i treneri. Moja prva trenerica na daljinu je bivša framašica i moja dugogodišnja prijateljica Ana Stojanović, koja ima vježbalište u Splitu, ona mi je slala objašnjenja i prve vježbe. Kasnije su tu bili prijatelji ali i treneri koji su sa mnom šetali i sudjelovali aktivno u mom životu. Čitav tim ljudi se skupio da od gromade sala napravi čovjeka. Čitav tim prijatelja, doktora, psihologa, mladih, mojih kreševskih framaša, mojih Spartanaca, do prijatelja fratara, ponajprije kolege i dugogodišnjeg prijatelja fra Domagoja Šimića, pa do mog bivšeg župnika, fra Vinka Sičaje. Svi oni su se radovali sa svakim gubitkom svakog mog grama. Uz tim prijatelja glavnu ulogu su igrali i roditelji i sestra i to svakodnevnim pozivima, ohrabrenjima, dolascima, porukama motivacije i radosti zbog gubitka kilograma” ističe fra Josip te ponovno spominje i tim doktora na čelu sa dr. Gordanom ali i internisticu dr. Mariju Dolić.
Od Jaquesa Houdeka do Petra Graše
“Još uvijek sam u procesu mršavljenja za neki cilj koji smo sebi postavili dr. Gordana i ja treba mi još nekih 5-6 kg, no sada kilogrami idu slabije jer se treba još više potrudit. Mrzio sam svaku aktivnost i oblik treninga a sada treniram tri puta tjedno po sat i pol sa osobnim trenerom Draganom Mihaljevićem te uz to šetam po 7-8 km dnevno, vozim bicikl i planinarim”.
“Ova pandemija corona virusa je možda svima nama trebala da vidimo kakvom smo prirodom okruženi ali i da se susretnemo sami sa sobom” kaže fra Josip koji trenutno ima 101 kilogram.
„ Idemo dalje, samo jako. Volja jaka kao oluja. Hvala svima onima koji su bili suputnici na mome putu, dr. Gordani i njezinom vjernom timu Arni centra, dr. Mariji Dolić mojoj internistici koja ima najbolji uvidi u moju zdravstvenu sliku, dr. Aidi mojoj psihologinji koja se borila sa fra Josipom u bijelim klompama, dakle onim debelim fra Josipom, do prijatelja šetača, trenera, mojim kreševskim fratrima, kako onim živim ali i onim koji su nažalost umrli za vrijeme mog boravaka u Kreševu, mojim prijateljima fratrima, mojim roditeljima i sestri. Možda nekom izgleda da je sve to moguće preko noći, no ovaj put nije lagan i treba se potruditi za svaki izgubljeni gram. Nekad sam ličio na Jaquesa Houdeka a danas me često poistovjete sa Petrom Grašom“ kazuje fra Josip kojeg smisao za humor nije napustio ni u najtežim trenucima kao ni spremnost da se šali na vlastiti račun. Zahvaljuje i onima koji su ga nagovorili da progovori o ovoj temi javno te time pređe još jednu nevidljivu granicu svoje borbe koja zaslužuje svaku pohvalu.
Za kraj, fra Josip ističe kako je prejedanje dakako jedan od glavnih uzroka dobivanja kilograma. „Da ne bi netko rekao da sam general poslije bitke. Ja sam svoje kile dobio prežderavanjem i jedući nezdravu prehranu. Naše tijelo treba hranu ali raznovrsnu hranu, treba što više voća i povrća što više prirodnih stvari, što više tzv. dalmatinskog programa, namirnica koje izgrađuju naš organizam. Volio sam brzu hranu i još uvijek volim neke stvari koje si čovjek može priuštiti par puta mjesečno, ali ne možemo jesti nezdravo svaki dan“ priznaje fra Josip kojem želimo puno snage i čvrste volje da istraje na svome putu, te čestitamo na odluci da svojim primjerom svjedoči i pomaže ljudima koji vode iste bitke kao i on.
