Dan poslije jučer
I ovoga jutra poželjeh napisati nešto veliko i važno, nešto što će i mene koji pišem i svakoga tko pročita uzdići iznad ovoga svijeta i otvoriti jedan novi, nadnaravan, drugačiji…
Pokušavajući nasloviti tekst, znao sam da neću uspjeti.. opet.
Ne tražim krivnju u sebi, jer tamo još sve spava. A kako i ne bi, kad poslije svih onih jučerašnjih zbivanja, lica i priča, trpeze i pića, spoznam da svi moji aferimi dolaze na naplatu.
Što sam stariji, to me lakše obuzima radost promila i sve je duži i teži put povratka u stvarni svijet kojem, zapravo, i pripadam. Stoga bi trebalo štogod promijeniti prije nego li se ta dva svijeta isprepletu toliko da ih je nemoguće razdvojiti.
Alkohol i tuđina – moja dva ljuta protivnika na putu ka smiraju.
Bosna, zemlja u kojoj ponikoh, već dugo sa osmijehom prihvaća činjenicu da je rakija vjerni ures tradicije, malenima tako potrebna veličina, slomljenima ozdravljenje, a žalosnima radost.. I svakom novom čašicom kao da pojačava tako potreban unutarnji zanos što nas tjera na nemoguća djela ili nedjela.
Jedna po jedna, dok ne postane navika koju ću ponijeti sa sobom kamo god pošao. A svijet u kojem se iznenada nađoh, željom ili krivicom – više nisam siguran, vrvi svijetlim reklamama koje privlače pogled i pozornost, i kao da me imenom dozivaju “napojednu”.
Nisam se jučer odhrvao, neću ni danas ni sutra ni prekosutra… A i ne žudim toliko za tim da svome tijelu uskratim zadovoljstvo prijelaza u taj bolji svijet. Uostalom, moja će mi savjest sama reci kad je dosta. Ili tijelo, kad vrijeme potrebno da puna časa postane prazna bude naprosto predugo i za mene i za onoga tko mi to nudi.
Što vrijeme više odmiče, to je savjest mirnija – znači da sam na pravom putu!
Toliko me izmori svakodnevni ritual trčanja za boljim, ugodnijim i raskošnijim životom da tih nekoliko boca na kraju dana više liči na zadovoljštinu koju savjest mora odobriti, jer nema izbora. Bar ja mislim da nema.
Nemoguće mi je , kao i desecima drugih ljudi poput mene, zamisliti bilo kakav skup, rođendan, blagdan, državni praznik i naravno vikend, bez alkohola koji u tim trenutcima ljude veže jače od krvne veze. Poslužimo li tuđinu i samoću kao „mezu“ , dobit ćemo coctail čijim konzumiranjem rušimo i gradimo svjetove, vlastite i tuđe, prijedjemo u drugu dimenziju, kao Avatari, ne želeći se nikada vratiti u stvarnost.
U tom ću se deliriju nepoznatim ljudima kleti na vječno prijateljstvo, iako obojica znamo da se vjerojatno više nikada nećemo sresti; pričat ćemo, iako se ne razumijemo, govoriti sebi u njedra, jer glava postane toliko teška da ne stoji na svom mjestu nikako… vlastiti glas će mi postajati sve tiši, a tuđi sve više daleki i nerazumljivi.. YouTube će ispuniti sve moje glazbene želje i svaka će me pjesma na trenutak odvesti tamo gdje želim biti…
Kopat ću po sjećanju tražeći lijeka nekakvoj gorčini koja me iznenada preplavila, spoznaji da sam usamljen, odbačen, ponižen, tuđ i stran svemu što me okružuje, spoznaji da ne pripadam ovamo.
Možda me samo strah, jer znam da sve ovo ima uvijek isti kraj – kratak i nemiran san, teško i nejasno viđenje svijeta koji je, u stvari, isti kao i jučer i prekjučer, prazninu koja ne da nikakvoj misli da iziđe van, kao da je otvoren poklopac i sve zaliveno do ušiju.
Pola ću se idućega dana (i danas, naravno) vući po firmi, kući, cesti, čekajući šutke da se svaki djelić moga bića konačno vrati u stvarnost iz koje sam samo pokušao pobjeći. Poslije ću pravdati sebe sebi da mi je dohakala tuđina, da je Švabo ionako svemu kriv, da se nisam ni mogao oteti napasti i izazovima kojima mi je život saplitao noge, da neću nikada više, da ću se, ako i budem, kontrolirati i stati na dvije, najviše tri…
P. Lašvanin
