Referendumsko pitanje postavljeno građanima Bosne i Hercegovine 29. veljače i 1. ožujka 1992. glasilo je:
„Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?“
Prošle su 34 godine od tog povijesnog trenutka. Na referendum je izašlo 2.073.568 birača, odnosno 63,6 posto upisanih. Njih 99,7 posto glasovalo je za neovisnost, dok je 0,3 posto bilo protiv. Rezultati su potvrđeni 6. ožujka 1992. u Parlamentu BiH. Europska zajednica priznala je Bosnu i Hercegovinu 6. travnja iste godine, Sjedinjene Američke Države dan poslije, a 22. svibnja 1992. BiH je primljena u Ujedinjene narode. Parlament je 1995. odlučio da se 1. ožujka obilježava kao Dan neovisnosti.
Kako je došlo do referenduma
Put prema referendumu otvoren je Bruxelleskom deklaracijom o Jugoslaviji od 17. prosinca 1991., utemeljenom na preporukama Arbitražne komisije kojom je predsjedao Robert Badinter. Konstatirana je disolucija SFRJ, a republikama je ponuđena mogućnost međunarodnog priznanja ako se izjasne o neovisnosti.
PREPORUKA ZA VAS
Koalicija SDA i HDZ-a BiH 20. prosinca 1991. podnijela je zahtjev za priznanjem. Već sljedećeg dana Skupština srpskog naroda donijela je odluku o osnivanju Srpske Republike Bosne i Hercegovine, proglašene 9. siječnja 1992. SDS je potom bojkotirao referendum.
HDZ BiH imao je primjedbe na formulaciju pitanja te predlagao model nacionalnih kantona, no unatoč neprihvaćanju tog prijedloga, hrvatsko političko vodstvo u BiH i službeni Zagreb snažno su podržali izlazak na referendum i glasovanje za neovisnost. Upravo su glasovi Hrvata bili presudni da referendum uspije, jer bez njihove izlaznosti ne bi bio ispunjen potreban prag.
Početak rata
Već prvog dana referenduma dogodili su se tragični incidenti. U središtu Sarajeva 1. ožujka 1992. ubijen je Nikola Gardović, otac mladoženje na srpskom vjenčanju, što je u srpskoj javnosti doživljeno kao početak rata. Uslijedile su barikade u Sarajevu i drugim gradovima, a napetosti su brzo prerasle u otvoreni sukob.
Odluka o neovisnosti, koja je za mnoge predstavljala jedini izlaz iz tadašnje krnje Jugoslavije pod Miloševićevom dominacijom, postala je povod za širenje rata na teritorij BiH. Slijedile su četiri godine razaranja i stradanja.
Rat je okončan Daytonskim mirovnim sporazumom 1995. godine, kojim je BiH definirana kao država dvaju entiteta i triju konstitutivnih naroda. Srbi su dobili Republiku Srpsku kao visoko autonomni entitet. Federacija BiH postala je zajednički entitet Bošnjaka i Hrvata.
Hrvati između ideala i stvarnosti
Hrvati su 1992. glasovali za državu ravnopravnih naroda. Danas, međutim, veći dio hrvatske javnosti smatra da BiH nije postala država kakvu su tada podržali. U više navrata formirana je vlast u Federaciji bez političkih predstavnika koji su dobili većinsku potporu hrvatskog biračkog tijela, a izbor hrvatskog člana Predsjedništva glasovima bošnjačkih birača izazvao je dugotrajne političke prijepore.
Pitanje legitimnog predstavljanja, izmjena Izbornog zakona i poštivanja načela konstitutivnosti i dalje je središnja politička tema. Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini danas je politički marginaliziran, a njegov utjecaj na ključne procese odlučivanja znatno je sužen. Tome su pridonijele i brojne odluke visokih predstavnika koje su, bez potrebnog unutarnjeg političkog konsenzusa, mijenjale institucionalni okvir uspostavljen Daytonskim sporazumom. Takve intervencije dodatno su narušile ravnotežu među konstitutivnim narodima i produbile osjećaj neravnopravnosti unutar postojećeg sustava.
Istodobno, većina Hrvata ističe da Bosnu i Hercegovinu doživljava kao svoju povijesnu domovinu. Problem ne vide u državi kao takvoj, nego u njezinu ustroju i načinu funkcioniranja. Smatraju da se izvorni ideal referenduma, država ravnopravnih naroda i građana, nije u potpunosti ostvario.
Ni potpuna neovisnost ni potpuna ravnopravnost
Bosna i Hercegovina danas je formalno neovisna država, ali i dalje pod snažnim utjecajem međunarodne zajednice. Unutarnje političke blokade, sporovi između entiteta i neriješena pitanja izbornog sustava čine je često nefunkcionalnom.
Za mnoge Hrvate 1. ožujka nije tek praznik, nego podsjetnik na odluku donesenu u dramatičnim okolnostima, odluku za koju su vjerovali da vodi prema slobodnoj i ravnopravnoj državi. Smatraju da tada zapravo nisu imali alternativu: ostanak u ostatku Jugoslavije značio bi političku podređenost i neizvjesnu budućnost.
Tri i pol desetljeća poslije, pitanje ostaje isto kao i 1992.: može li Bosna i Hercegovina postati istinski suverena i funkcionalna država ravnopravnih naroda i građana? Odgovor na to pitanje i dalje oblikuje političku stvarnost zemlje i njezinu budućnost.
Autor teksta: G.B.
