Sve je više svađa i kritika, Ukrajina ima sve manje opcija

Nijedna zemlja ove godine, pa čak ni sljedeće, vjerojatno neće postići napredak u ratu Ukrajine i Rusije. Ali to ne znači da će uskoro biti gotovo. Moskva i Kijev nisu zainteresirani za pregovore o okončanju rata, pa čak ni za zamrzavanje sukoba. Borbe će se sigurno nastaviti još dugo, za Politico piše Ivo Daalder, bivši američki veleposlanik u NATO-u i direktor trusta mozgova Chicago Council on Global Affairs.

To znači da stvarnost trenutnog zastoja sada mora utjecati na strategiju Zapada prema sukobu. I umjesto na kalkuliranje da će Ukrajina većinu svog teritorija, ili čak i cijeli, vratiti vojnim putem, fokus se mora prebaciti na osiguravanje budućnosti Ukrajine na Zapadu.

U prošlih 11 mjeseci, tijekom kojih su i Rusija i Ukrajina pokrenule velike ofenzive, vlasnika je promijenilo nešto više od 1300 četvornih kilometara teritorija, što je manje od jedne petine od jedan posto teritorija Ukrajine.

Zalužni se pravda

Sada se vode rasprave o tome zašto se to dogodilo i tko je kriv. Ukrajinski vrhovni zapovjednik general Valerij Zalužni sugerira da trenutna tehnologija ide u prilog obrani: “Baš kao u Prvom svjetskom ratu, dosegli smo razinu tehnologije koja nas stavlja u pat-poziciju.” Bez velikog skoka u tehnologiji, “najvjerojatnije neće biti dubokog i značajnog proboja”, dodao je.

Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski, međutim, tvrdi da je prerano za donošenje takvog zaključka. U strahu od napada fatalizma, ukrajinski čelnik je ukorio svog zapovjednika, a njegov ured je Zalužnog optužio da “olakšava posao agresoru”.

Neki najgorljiviji pristaše Ukrajine krive Zapad – a posebno administraciju američkog predsjednika Joea Bidena – što Ukrajini nije isporučio vrstu i količinu oružja potrebne za pobjedu, ponavljajući česte izjave Zelenskog i drugih.

Velike kritike na račun Ukrajine

Istodobno, neki američki vojni dužnosnici i analitičari, s kojima je autor analize razgovarao, svaljuju krivnju na ukrajinsku taktiku i političke odluke, koje su otežale postizanje vojnog proboja.

Posebno krive dvije ključne odluke. Prvo, inzistiraju na tome da se Ukrajina mogla probiti kroz iznenađujuće gusta minska polja da je učinkovitije koncentrirala svoje oklopne snage, iako su, kada su ih ukrajinske snage pokušale probiti, početni gubici bili veliki. No Ukrajina je umjesto toga povukla svoje snage i pribjegla velikim topničkim i raketnim napadima na rusku obranu postigavši mali napredak na terenu i potrošivši zalihe streljiva.

Jednako problematična, tvrde američki kritičari, bila je odluka da se ruska obrana pokuša probiti na više točaka, umjesto da se snage koncentriraju za jedan odlučujući proboj. Na primjer, Zelenski i drugi dužnosnici inzistirali su na pokušaju ponovnog zauzimanja grada Bahmuta, koji je Rusija osvojila nakon mjeseci krvavih borbi. Čak i danas Ukrajina drži više snaga oko Bahmuta nego bilo gdje drugdje duž bojišnice.

Vjerojatno sva ova objašnjenja sadrže nešto istine. Washington je trebao ranije poslati naprednije oružje; tehnologija vjerojatno favorizira obranu na ovom bojnom polju; a ukrajinski vojni i politički čelnici donosili su odluke o tome gdje i kako se boriti, što je uspjeh učinilo manje vjerojatnim. Povijest će biti konačni sudac svakog opravdanja.

Međutim, sada je važno prepoznati da čak i trenutni zastoj još uvijek može dovesti do konačnog poraza. Kapacitet Ukrajine da odbije Rusiju presudno ovisi o kontinuiranoj i održivoj podršci SAD-a i njegovih europskih saveznika. Stalan protok oružja, streljiva, obavještajnih podataka i obuke ključan je da bi Ukrajina držala liniju.

Ruska ekonomija je stavljena u službu rata, proizvodit će oružje koliko god je potrebno

Zbog toga nisu u pravu oni koji tvrde da zastoj čini dodatnu pomoć beskorisnom. Ruska ekonomija stavljena je u službu rata, a njezina je obrambena industrija u prevladavanju zapadnih sankcija imala koristi od potpore Kine i drugih zemalja. Rusija će oružje proizvoditi i ljudstvo regrutirati ujednačenim tempom koliko god to bude potrebno, dok joj Ukrajina sama u tome ne može niti parirati.

Ali čak i uz kontinuiranu vojnu potporu Zapada Ukrajini, Moskva još uvijek ima vremena. Pokušat će nadigrati i Ukrajinu i one koji joj pomažu. Stoga je imperativ da SAD i saveznici uvjere Rusiju da se to neće dogoditi.

Najbolji način za to je ponuditi Ukrajini vjerodostojno sigurnosno jamstvo, koje Moskvi jasno daje do znanja da nikada neće moći osvojiti ostatak zemlje. Čelnici NATO-a već su potvrdili da je “budućnost Ukrajine u NATO-u”. Međutim, nisu samo podijeljeni oko roka te zemlje za članstvo nego će vjerojatno trebati i godine da se proces pomakne naprijed, kao što sada otkriva Švedska.

Washington i ključni europski saveznici stoga bi trebali razmotriti davanje Ukrajini – ili barem teritoriju koji sada kontrolira – trenutnog i obvezujućeg bilateralnog sigurnosnog jamstva kako bi se premostio jaz. To je slično koraku koji su 2022. poduzeli nakon što su pozvali Finsku i Švedsku da se pridruže NATO-u.

Takvo jamstvo moglo bi imati različite oblike, iako bi vjerojatno bilo ispod izričitog jamstva sadržanog u članku 5 Sjevernoatlantskog ugovora da se “oružani napad na jednu članicu smatra oružanim napadom na sve”. Na primjer, 50-ih godina SAD je ispregovarao nekoliko bilateralnih sigurnosnih sporazuma sa zemljama u Aziji, u kojima je navedeno da će u slučaju oružanog napada “djelovati prema zajedničkoj opasnosti”, ali su detalji ostali neodređeni.

Svrha takvog sporazuma bila bi uvjeriti Kijev i, što je jednako važno, signalizirati Moskvi da je sigurnost Ukrajine od trajne važnosti za SAD i njegove saveznike. Rat u Ukrajini se više vodi oko političke budućnosti zemlje nego oko teritorija. A dobije li Ukrajina opipljiva sigurnosna jamstva, Rusija bi shvatila da nikada neće imati glas u određivanju budućnosti Ukrajine, zaključuje Daalder za Politico.