Filip Dujmović – Uskopljak između dvije vratnice

Razgovarali smo sa Filipom Dujmovićem, Uskopljakom koji trenutno nastupa za Adanu Demirspor iz Turske. Filip je svoje prve korake napravio u NK Sloga iz Uskoplja.

Za početak nas zanima, kada je Filip rođen i kada si počeo s treniranjem?

Rođen sam 12.03.1999. godine u Livnu. S treniranjem sam započeo kao i većina mojih vršnjaka sa sedam godina, što se u našoj sredini podrazumijeva za muško dijete. Nogomet je uvijek bio broj jedan.

Sjećaš li se tko je bio tvoj prvi trener?

Naravno da se sjećam, bio je to Miro Arežeina a prvi trener kao golmana bio je Dražen Nikolić Zenga. Dražen je i danas jedan od mojih najboljih prijatelja i jedan od rijetkih ljudi, koji su mi pomogli u mojoj nogometnoj karijeri.

Jesi li započeo kao i većina mladih igrača kao napadač a završio kao golman?

Upravo tko. Moja prva pozicija bila je napadačka, ali jednostavno na toj se poziciji nisam pronašao. Nakon te pozicije promijenio sam još nekoliko pozicija dok nisam stigao među vratnice i tu i ostao.

Kako si otkrio da si rođen baš da budeš golman?

To sam otkrio sasvim slučajno, jednog dana na treningu kad nam je nedostajao golman. Trener je rekao da probam, svidjelo mi se i više me nisu mogli skinuti s gola. Tada sam imao deset godina a trener je u to vrijeme bio Almir Pokvić. Evo traje to do danas samo daleko od kuće.

Obitelj Dujmović tradicionalno ima golmane u kući?

Da moj otac je također dugi niz godina branio za malonogometne ekipe pa otuda možda i moja ljubav prema vratnicama.

Koliko su tvoji roditelji zaslužni za to gdje si sada?

Moji roditelji naravno, imaju velike zasluge za moju karijeru i sve što sam napravio do sada. Divim im se jer su preuzeli rizik i dopustili mi da se u svojoj petnaestoj godini života preselim u Mostar i tamo samostalno živim i nastavim karijeru u HŠK Zrinjski. Ovim putem želim potaknuti sve roditelje mladih sportaša, da ponekad moraju preuzeti rizik i pokušaju vjerovati u svoju djecu, jer je upravo to najveći poklon koji možete dati svome djetetu. Dakle preuzmite rizik jer ponekad baš onaj „sigurni život“ vašu djecu izvede na krivi put.

Koliko si godina proveo u Slogi i koji su ostali klubovi za koje si nastupao i koji je klub ostavio najdublji trag na tvoju karijeru? 

U nogometnom klubu Sloga sam proveo osam godina a ostali klubovi za koje sam nastupao su HŠK Zrinjski Mostar, HNK Hajduk Split i FK Željezničar Sarajevo. Ne mogu izdvojiti neki klub posebno. U svim klubovima u kojima sam bio sam se osjećao jako dobro i u svakom od njih sam napravio odlične uspjehe.

Ti si između ostalog i član Bih reprezentacije, od kada nastupaš za našu državu i koja ti je pobjeda najdraža?

Tako je. Za BiH reprezentaciju debitirao sam 11. 04. 2016. godine na Europskom prvenstvu u Azerbajdžanu. To je ujedno bio i prvi povijesni plasman BiH na Europsko prvenstvo i čast mi je što sam bio dio toga tima. U Azerbajdžanu sam bio jedan od najboljih pojedinaca u pobjedi nad Ukrajinom 2:1.

Imam par najdražih pobjeda. Jedna od njih je na EP, protiv Ukrajine i naravno prolazak u drugu fazu Lige prvaka protiv  bugarskog Ludogoretsa i zagrebačke Lokomotive.

Pamtiš li neku posebnu nagradu ili priznanje u svojoj karijeri?

Nagrada je bilo mnogo. Nekih se čak i ne sjećam. No izdvojio bih nagradu za najboljeg golmana na izuzetno jakom turniru, koji je održan u Sloveniji 2017. godine. Tada sam nastupao za Željezničar i u odličnoj golmanskoj konkurenciji dobio nagradu najboljeg golmana.

Što bi naglasio kao svoju specijalnost kada stojiš među vratnicama, je li to obrana jedanaesterca ili skidanje nekog zicera za vrijeme utakmice?

U oba slučaja osjećaj je neopisiv, ali ipak ovaj put bih izabrao obranu jedanaesterca i mogu se pohvaliti statistikom od šest obranjenih penala iz šest pokušaja u 2018. godini. Iako su penali postali moj zaštitni znak težim k tomu, postati kompletan vratar. To je jako teško, ali ulažem velike napore i svakodnevno mukotrpno vježbam i do sedam sati. Uz to jako veliku ulogu igra i sportski način života, koji je jako važan za uspjeh.

Postoje li treneri koje bi posebno istaknuo, a zaslužni su za tvoju karijeru?

Naravno svi su zaslužni za moju karijeru i svima bih zahvalio a posebno bih istaknuo Dražena Nikolića Zengu i Omera Joldića koji je pored toga što je odličan trener i jako dobar čovjek, s kojim sam često u kontaktu. Sa Omerom sam surađivao u FK Željezničar i želim mu ovim putem zahvaliti na ukazanom povjerenju u utakmicama Lige prvaka.

Kako su te prihvatili suigrači u sadašnjem klubu?

Od prvog dana u klubu Adana Demispor sam jako dobro prihvaćen od strane suigrača i stručnog stožera. Stekao sam nova prijateljstva i mnogo sam naučio od svojih starijih kolega, a posebno od Milana Mitrovića, koji mi je od prvog dana bio podrška i primjer profesionalnog sportaša, od kojeg svaki dan učim nešto novo. Izdvojio bih tu i Andersona najboljeg mladog igrača 2008. godine i osvajača Lige prvaka i često koristim priliku razgovarati sa njim i učiti od njega.

Kakvi su tvoji planovi za budućnost i tko ti je uzor od vratara današnjice i postoji li klub za koji bi volio nastupati?

Imam velike i jasne ciljeve za budućnost ali potrebno je ići korak po korak a smatram da sam na dobrom putu. Trenutno se nalazim u odličnom klubu gdje imam sve uvjete za napredak i dat ću sve od sebe da ostvarim svoje ciljeve. Vodi me jaka vjera u sebe i molim Boga svaki dan da mi podari zdravlje i strpljenje a ostalo će doći samo po sebi. Golmanski uzor mi je španjolski vratar David De Gea, od kojega sam prije par mjeseci dobio i poruku podrške. Klub za koji bih volio nastupati definitivno je Manchester United.

I za sam kraj što bi poručio mladim sportašima iz našeg grada i koliko je uopće teško doći do ove razine na kojoj si ti trenutno?

Na kraju bih želio poručiti svim mladim sportašima da ne odustaju od svojih snova, ma koliko god oni bili veliki i naizgled nedostižni. Jer, uz naporan rad, trud i veliko odricanje sve je dostižno i sve je ostvarivo i nikada ne znate kad će uspjeh doći. Jednostavno morate biti spremni kad prilika dođe. Govorim iz vlastitog iskustva: 11.04.2015. godine sam igrao zadnju ligu BiH a samo godinu dana kasnije nastupao sam na Europskom prvenstvu. 3. 8. 2017. godine bio sam bez kluba a nakon 25 dana igrao sam ligu prvaka sa Željezničarom. I za sam kraj, ne zaboravite da jedina osoba koja vas može zaustaviti ste vi sami. Želim vam svima puno sreće, uspjeha i zdravlja.

Sportski pozdrav.

Filipu također želimo sve najbolje, da uspije u onome što radi i da ne odustaje jer kao što jedna izreka kaže: „Sve velike rijeke i veliki ljudi dolaze iz malih mjesta“.

Sportski pozdrav od ekipe Uskoplje.info